Državni udav
Ima tome i više od 10 godina otkako sam, ničim izazvan i totalno nepripremljen, s još nekoliko novinara (proskribirani kolovođa naše udarne zavjereničke grupe bio je Senad Avdić) osvanuo u srcu fabrikovane afere “Državni udar” koja je, ako me sjećanje ne vara, u ovdašnjim odmetnutim policijsko-pravosudnim krugovima bila zavedena pod kodnim imenom LIDER.
Uglavnom, tada je nas nekoliko “predstavnika javne riječi” osumnjičeno da smo u saradnji s nekim oporbenim političarima, umirovljenim policajcima i djelatnicima iz oblasti odvjetničke profesije, gajili ozbiljne aspiracije da “nasilnim putem rušimo legalnu i demokratski izabranu vlast u BiH koju personificira Stranka demokratske akcije sa svojim tradicionalnim koalicionim partnerima iz HDZ”!? Iako smo i sami bili prijatno iznenađeni vlastitim (državnoudarničkim) tretmanom u bajkovitim policijskim zabilješkama, činjenica da su nas progonitelji optuživali za najteža krivična djela i “rušenje ustavnopravnog poretka države” izazivalo je ozbiljnu zabrinutost kod prijatelja, dok su istovremeno osvetničke bale curile niz žvalje naših dušmana. Govorili su tada kako je iza kompletne afere stajao moćni političar koji, nažalost, više nije među živima, pa samim tim nije ni prikladno da mu se ovdje ime spominje. Valjda je konačni cilj ove akcije bio da se brutalno uguši ono malo slobodnih medija u Sarajevu te da se, usput i o istom trošku, kompromitiraju političari i uticajni ljudi koje je tadašnja vlast smatrala potencijalnom opasnošću za sigurnost vlastite kriminalizirane guzice. Naravno da je na kraju sve palo u vodu. Konkretnih dokaza za kretenske optužbe o pripremi državnog udara niti je moglo biti niti ih je bilo, pravosuđe je razumljivo odustalo od nasilnog progona nevinih ljudi, a nama nije preostalo ništa drugo nego da se što bezbolnije riješimo statusa “domaćih izdajnika i stranih plaćenika”. Tresla se gora, rodio se miš; piši propalo; uzalud vam trud svirači...
Ne znam zašto, ali prvo na što sam pomislio u petak navečer dok su pristizale dramatične vijesti iz Turske bila je besprizorna afera u koju smo utrpani političkim nasiljem i očiglednom zloupotrebom policijskog aparata. Ispravnost takvog promišljanja stići će u danima nakon što je vojni udar u Turskoj ugušen u krvi, a tamošnji režim pohapsio nekoliko hiljada osoba među kojim su visoki oficiri, profesionalni vojnici, redovi, sudije, tužitelji, novinari, intelektualci... Čak se ovih dana prijeti ubistvom igraču NBA lige i centru Oklahome, Enesu Kanteru, zbog optužbi za rušenje režima u saradnji sa „stranim elementima“.
Turski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, javno je zatražio i ponovno uvođenje smrtne kazne koja je u toj zemlji ukinuta 2004., a sve kako bi se žurno, efikasno i po kratkom (sudskom) postupku riješio svojih protivnika. Osim toga, turski suveren je pred okupljenom svjetinom javno zatražio od predsjednika Baracka Obame da mu se odmah izruči klerik i nekadašnji bliski saradnik, Fethullah Gulen, koji, kao što je poznato, već duže vrijeme živi u egzilu u američkoj saveznoj državni Pennsylvaniji. Nema nikakve dileme da će Obamin odgovor na Erdoganov poziv odrediti i tursko-američke odnose u narednom periodu. U svakom slučaju, priča s Turskom bi tek mogla prouzrokovati ozbiljne posljedice za mir i stabilnost u svijetu, iako je za sada još uvijek prerano prognozirati konačni epilog svih ovih događaja...
Prošli vikend na Bosforu očekivano se reflektirao i na BiH. Vidljivo je da zagovornici Erdoganove politike cijelu ovu situaciju zloupotrebljavaju kako bi se ovdje, na domaćem terenu dakle, obračunali sa svakom osobom koja ima bilo kakve konekcije i poslove s “gulenistima”. Među prvim je reagirao nekadašnji federalni ministar kulture i aktuelni zastupnik SDA u entitetskom parlamentu Salmir Kaplan. On je preko svog fb profila “prokazao turske izdajnike u našim redovima” navodeći imena neprijateljskih institucija i firmi koje se moraju “sankcionirati”. Nažalost, lov na vještice iz Turske se tako preselio i kod nas... Uz ozbiljan rizik da me Kaplan&Co (a moguće čak i Predsjedništvo BiH koje je već ishitreno podržalo sve buduće akcije Erdoganovog režima) javno proglase “gulenovcem”, pitam se možemo li konačno barem malo stati na loptu ili, što bi rekao Giboni, “to ne vidi nitko, čita ih samo dragi Bog koji može ovo ludilo zakočit'”? Jer imamo mi i previše svojih problema da bismo se bavili sukobom oko love, moći i uticaja dvojice dojučerašnjih istanbulskih havera...
Bakir HADŽIOMEROVIĆ