Julian Borger o Goranu Hadžiću kao o "posljednjem olinjalom primjerku nekoć opake vrste"

Julian Borger je diplmatski urednik lista The Guardian, koji je izvještavao o ratu u Bosni za BBC i Guardian. Ove godine je izdao knjigu "Krvnikov trag" koji se dotiče jednog potpuno nepoznatog aspekta o zločinima i zločincima na prostorima bivše Jugoslavije. Novi.ba donosi dio poglavlja o hapšenju Gorana Hadžića, koji je jučer iznenada preminuo

Julian BORGER

Staza se prekidala na jednoj šumskoj čistini. Čovjek se pojavio između drveća u dogovoreno vrijeme, ali prijatelja s kojim se došao sastati nije bilo nigdje na vidiku. Čovjek je čekao i osjećao sve veću nelagodu. Bio je vreo dan krajem jula, a on je bio klonuo i blijed od godina provedenih u hladnijoj klimi.

Zažalio je što se vratio kući, ali nije imao nikakvog izbora. Bilo je to u ljeto 2011, a čovjek, koji je proveo sedam godina u bjekstvu, u posljednje vrijeme u Rusiji, ostao je bez novca. Jedine osobe na kugli zemaljskoj koje bi bile spremne da mu pomognu bile su tu, u Srbiji, gdje je sigurno mogao računati još na šačicu istinskih sljedbenika iz starih dana borbe za naciju. Ali gdje su sad?

Dogovoreni sat je došao i prošao, a u šumi su se jedino čuli cvrkut ptica i šum vjetra u lišću. Ali čovjek nije bio sam. Duž cijele staze, koja je krivudala među drvećem, on je bio pažljivo praćen. Kad se pojavio na čistinu, iluzija da je sam trajala je još samo koji tren prije nego što je sve eksplodiralo - s uzvicima i nejasnim kretnjama. Začas je bio okružen ljudima u bijelim majicama i s crnim maskama i pištoljima uperenim u njega, koji su ga ščepali za ručne zglobove i ramena.

Jedan od njih, policajac, počeo je govoriti: "Gorane Hadžiću, hapsimo vas..."

Bilo je to ime za koje se godinama jedva i čulo. Čak i njegov vlasnik se prestao njime koristiti, zamijenivši ga cijelim nizom drugih imena. Ali dvije decenije ranije Goran Hadžić je bilo ime s kojim se moralo nositi u ovom balkanskom kraju. Bio je predsjednik zavjereničke državice - komada zemlje oduzetog od tek nastale države Hrvatske, da bi ga odgrizla i progutala druga država, njena pohlepna susjeda Srbija.

Kada se raspao potrošeni federalni eksperiment zvani Jugoslavija, iza nje je ostao leš oko kojeg će se boriti njene negdašnje republike. Srbija je bila najveća i najgrabežljivija, poticana od najsurovijeg vođe. Slobodan Milošević je uistinu bio čovjek za sva vremena - socijalist koji će postati bankar, pa nacionalistički despot i nepokolebljivi ratni zločinac. Htio je Jugoslaviju pod srpskom dominacijom, a ako to ne bi mogao imati napravio bi Veliku Srbiju na račun svojih susjeda.

Hadžić je bio Miloševićeva marioneta, ali od one vrste marioneta koje spadaju u film strave i užasa - krvavi trbuhozborčev lutak. On je pomogao u provođenju prvog velikog pokolja nevinih civila u Evropi nakon nacističke ere. Od augusta do novembra 1991, u ranim danima raspada Jugoslavije, barokni hrvatski grad Vukovar, stoljetni grad na Dunavu, srpska artiljerija je sravnila sa zemljom.

Kad je taj grad pao, oko tri stotine Hrvata, odraslih muškaraca i maloljetnih dječaka, među njima mnogo ranjenika, odvedeno je iz bolnice na obližnje poljoprivredno dobro gdje su ih srpski vojnici i dobrovoljci - pripadnici paravojnih jedinica u službi jugoslavenske armije - prebijali i mučili. Odvoženi su noću kamionima, po deset do dvadeset njih, do šumovitog klanca, gdje bi ih pogubili. Samo je šačica njih uspjela pobjeći. Ukupno su ubijena 263 muškarca i dječaka, od kojih je najmlađem bilo šesnaest godina. Među žrtvama je bila i jedna žena. Njihvoa tijela bačena su u masovnu grobnicu, koja je buldožerima ponovo zakopana.

U zapadnim prijestolnicama činilo se neshavtljivim da se tako strašni pokolj ponovo dešava u srcu Evrope. Početkom 1990-ih Evropa je bila kontinent zaokupljen usaglašavanjem standarda o sigurnosti hrane i mnogim drugim zamršenim poslovima čiji je cilj bio izgradnja čvršće unije. Mračna prošlost, dvije generacije ranije, bila je sahranjena pod slojevima demokratije, diplomatije i birokratije, ili se to tako činilo iz Bruxellesa. Stoga ih ponovno masovno ubijanje tako duboko šokiralo. Cijeli jedan grad bio je pretvoren u prah, a njegovi preživjeli Hrvati i manjine bili su protjerani s ciljem stvaranja dijela teritorije u kojem će živjeti samo Srbi.

Taj proces je nazvan "etničko čišćenje", što je izraz koji nadilazi najmračniju satiru Georga Orwella. Kao i svaka najučinkovitija propaganda, i ova je djelovala inverzijom. Uzela je čin koji je sam po sebi bio prljav i zastrašujuće nasilan, i učinila da djeluje kao spasonosni obred pročišćenja. Bilo je to "čišćenje" koje je ostavilo trajnu mrlju na svakome i na svemu što je dotaknulo.

"Očišćena" mini država nazvana Srpska krajina, a Hadžić je postao njen despot. Taj tridesettrogodišnji bivši skladištar u vukovarskom agroindustrijskom preduzežu u mladosti je bio perjanica lokalnog Saveza komunista. Izabran je za ulogu ratnog gospodara Republike srpske krajine (RSK) zato što je imao isti ideološki uklon prema nacionalizmu kao i Milošević. Bio je vrlo ambiciozan i bez vidljivih skrupula. Bio je savršen.

Dvadeset godina kasnije Hadžić je bio izoliran i napušten. Njegovo carstvo, RSK, izbrisano je s lica zemlje, a Milošević je već pet godina bio mrtav. Kako bi mu pomagao da nekako preživi, jedan od Hadžićevih prijatelja iz djetinjstva pokušao je prodati opljačkanu umjetninu, ali je ta namjera da mu učini uslugu samo pomogla da ga satjera u ćošak. Bila je to slika pripisivana italijanskom slikaru Amedeu Modiglianiju, oteta kao ratni plijen tokom rata u Hrvatskoj. Tržište umjetninama bilo je prepuno takvog opljačkanog blaga, pravog ili lažnog, ali bilo je puno i doušnika i špijuna. Francuska vanjska obavještajna služba - Generalna direkcija za vanjsku sigurnost (Direction Generale de la Securite Exterieure - DGSE) - bila je naročito aktivna na tom planu. Jedan njen oficir je čak dobio posebnu nagradu za svoje aktivnost tajnog špijuna u balkanskom umjetničkom svijetu. Francuzi su dojavili srbijanskoj obavještajnoj službi, koja je već pratila Hadžićevog prijatelja i postavila mu zamku. U šumovitim brdima nacionalnog parka "Fruška Gora", blizu srbijansko-hrvatske granice, on je satjeran u ćošak i ulovljen, kao posljednji olinjali primjerak nekoć opake vrste.

Maskirani policajci su ga okrenuli prema kameri kako bi snimili taj trenutak. Na Hadžićevom obješenom licu iznenađenost je zamijenila svijest o tome šta se zbiva i ozlojađenost. Sad je već imao pedeset i dvije. Nije više bilo ratničke brade, a ostali su mu samo osjedjeli brkovi i mlohava vilica. Jedine poznate crte preostale iz slavnih dana bile su bijesne oči i cerekanje, što je nekad odlično išlo uz maskirnu uniformu, ali sada je bilo u neskladu s majicom bebi plave boje koju je odabrao za taj susret.

Ta patetična scena na kraju šumske staze značila je kulminaciju jedne duge i izuzetne historije. Hadžić je bio posljednji bjegunac koji će biti uhvaćen u petnaest godina dugom lovu na ljude, koji je podrazumijevao traganje, hapšenje ili predaju svih onih koje je specijalni sud što su ga Ujedinjene nacije osnovale u Hagu - Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) - optužio za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid.