Moja Srebrenica
Obilježavanju genocida u Srebrenici prvi put sam prisustvovala 2011. godine. Kako sam već objasnila u jednoj od svojih kolumni, tada sam stigla na kurs foto žurnalizma. Stigli smo u četiri kombija, od kojih sam jedan vozila iz Barcelone. Bio je to kombi moga oca koji nije mogao reći 'ne' gledajući mene, njegovu tada dvadesetogodišnju kćerku kako ga molim da mi posudi svoj kombi da bih otišla u Bosnu.
Prva noć je bila iscrpljujuća - prenoćili smo u Veroni. Drugu noć u nekom mjestu u Bosni (više se ne sjećam gdje) - bilo je veoma vruće i veoma mračno.
Treći dan – komemoracija u Potočarima. Predavači sa kursa su nam uručili novinarske akreditacije i rekli nam da moramo pronaći priče i slikati sve što smatramo zanimljivim.
Kada sam stigla do Memorijalnog centra bila sam ispunjena tugom, a kada su krenula ukopavanja počela sam plakati - i tako nastavila naredna tri sata. Dakle, nije bilo slika, niti priča za taj dan. To je bilo moje prvo iskustvo na mjestu genocida, bez da sam skoro išta znala o historiji države, ratu ili samom zločinu.
Nakon ovog čudnog i tužnog iskustva, ponovo sam otišla na komemoraciju. Međutim, nisam fotografisala niti plakala kao prvi put, samo sam osjećala da dajem podršku ljudima koji su je trebali.
Pet godina kasnije, iako živim u Bosni, još uvijek ne mogu razumjeti kako se to moglo desiti. Valjda nije moguće spoznati takve stvari i, recimo, da sam ja već daleko od dvadesetogodišnje djevojke koja je bez prestanka plakala te 2011.
Prošle subote, noseći cvijet Srebrenice, po prvi put sam otišla da sačekam kolonu posmrtnih ostataka na njihovom putu prema Potočarima, ispred zgrade Predsjedništva BiH. Kasnili su oko sat vremena, ali opravdano, jer je vrućina bila nepodnošljiva.
Čula sam da neko govori na katalonskom, okrenula sam se i viknula: ,,Hej, Katalonci!''. Okrenuli su se prema meni sa velikom osmijehom: ,,Oo, kako si? Živiš ovdje?''
Onda smo porazgovarali – svi smo poznavali dva Katalonca koja su učestvovala na Maršu mira, spomenuli smo ih i onda su mi oni objasnili da su neki od njih osnivači katalonskog NGO Igman-a, jedni od onih koji su tokom rata pružali humanitarnu pomoć.
Prije nekoliko godina NGOsu nastavili voditi Bosanci, a oni su nastavili dolaziti svakog ljeta. Prvo u Srebrenicu i Potočare - da bi pružili svoju podršku, a potom na Igman i na mnoga mjesta u BiH da bi se sreli sa svojim starim prijateljima. Glavni organizatori ovih prijateljskih putovanja (za koja im niko ne plaća i na koja dolaze samo zato jer to žele) su Sergi i Ciscu, fotografi u svojim pedesetim godinama. Moguće da su i mlađi…
Znaju sve koji se nalaze u koloni na dan obilježavanja genocida: ,,Ovaj čovjek je uvijek tu, ovaj dječak isto tako..'' kažu mi. Znaju mnogo stavri koje ja ne znam, kao što i ja zna mnogo stvari koje oni ne znaju.
Dan obilježavanja genocida u Srebrenici će uvijek biti tužan dan za sve nas, ali sam odlučila da ću ga od sada podržavati iz daljine. Već sam to iskusila i mislim da je to nešto što žrtve genocida trebaju proći u maksimalnoj privatnosti. Ono što ću ja da radim je da se molim kad ljudi stave cvijeće u kombi kolone, isto onako kako to rade neki Katalonci poput mene, nešto što rade već dvadeset godina.
(Novi.ba)