Onaj ko iskreno priznaje genocid i suosjeća, dobrodošao je u Srebrenicu. Svi ostali – sikter!
“Često razmišljam, dvoumim se, da li da počnem pisati nešto na temu Srebrenice, onoga što sam preživio, ali ne zato što se želim promovisati ili steći neku slavu, nema tu slave, to bi bila tužna promocija, već kako bih otrgnuo od zaborava taj juli ’95. godine…”
Ovako, sa knedlom u grlu, za Novi.ba započinje svoju priču Almir Salihović, dijete Srebrenice. Tada desetogodišnji dječak kojem je sretno djetinjstvo zauvijek oduzeto tog 11. jula 1995. godine. Danas, dječaci tih godina, koje je Almir imao kada se dogodio genocid u Srebrenici, obično svoj slobodni dan provode bezbrižno, igrajući se sa prijateljima na igralištu ili u kući. Siti, naspavani, obučeni, bez ikakvih briga i strahova. A Almir je tog dana morao da se sa porodicom zaputi na rizičan put dug 6 dana. Put pun neizvjesnosti, put borbe za opstanak, za preživljavanje…
“Godine prolaze, I svaki dan postajem svjesniji da sjećanja blijede, da se ne mogu sjetiti svih detalja. Ali ono što mi nikada neće biti izbrisano iz pamćenja jeste kada je u poslijepodnevnim satima 11. Jula stigla vijest sa linija da su Srbi ušli u Srebrenicu I da je pala u ruke Ratka Mladića. Dobro se sjećam da smo svi bili kući. Donesena je odluka da moramo krenuti ka Tuzli. Morali smo krenuti na put kroz šumu, jer je moj djed bio jedan od vojnih zapovjednika u Srebrenici I zbog toga nismo išli u Potočare. Da jesmo, sigurno se ne bismo izvukli ispod njihovih noževa.“
Desetogodišnji Almir I njegov dvije godine mlađi brat, bili su najmlađi učesnici kolone koja je krenula na put spasa. Nikada, kaže, neće zaboraviti trenutak kada su svima saopćili, prije polaska, da se ne smiju okretati za onima koji budu ranjeni ili iz bilo kojeg razloga ne budu mogli nastaviti put.
“Prvo sam pomislio u tom trenutku - A šta ako ja budem ranjen, neće me valjda ostaviti? – To dovoljno govori kakva je situacija bila. Put od Srebrenice do Nezuka, slobodne teritorije, bio je put strave I užasa. Brat, ja i neki moji rođaci, imali smo priliku da na svojoj koži osjetimo najveće strahote rata. Od toga da nismo imali danima šta da jedemo, da smo u strahu putovali, pješačili I noću I danju, gazili preko mrtvih ljudi… Put je trajao šest dana. Bio sam uplašen kako samo dijete može biti, od zvuka granata, detonacija, metaka koji zvižde oko glave, a vi čekate da vas nešto pogodi. Ako se sjećate onoga snimka kada praga stoji u Sandićima na putu I puca po šumi, e ja sam bio u toj šumi. Ali eto, Božija je volja bila da se preživi i te scene neće ishlapiti iz mog sjećanja nikada.”
Almir, sada 32-ogodišnjak, u svoju Srebrenicu, tačnije naselje Sućeska, vratio se 2004. Godine. Odmah je, iako još uvijek student, počeo da kroz nevladine inicijative utječe na ukupno stanje u društvu, onoliko koliko je mogao. Iza sebe, kaže, ima realizovane brojne nacionalne projekte, iako nikada nije imao priliku da bude dio vlasti, a samim tim niti da donosi odluke od većeg značaja. Ipak…
“Ja sam bio zagovornik inicijative iz 2008. godine, kada je Srebrenica dobila poseban status za lokalne izbore, da svi oni koji su protjerani iz Srebrenice imaju pravo glasa, zahvaljujući čemu smo osigurali probosansku vlast u Srebrenici. Četiri godine poslije, 2012-e ja sam bio pokretač inicijative “Glasat ću za Srebrenicu”. Zajedno sa ostalim ljudima iz ekipe, uspjeli smo da osiguramo da načelnik bude Bošnjak odnosno neko ko ne poriče genocid. Poslije toga, 2014-e bio sam na čelu Koalicije Prvi mart, pa smo uspjeli osigurati da Bošnjaci, odnosno povratnici imaju svoju vlast, svoje političke predstavnike u RS-u. To je ustvari moja borba, pokušaj da doprinesem sveukupnoj situaciji u kojoj se nalaze Bošnjaci u RS-u. I tu borbu nastavljam.”
A ide mu dobro. Jer, Almir je danas porodični čovjek. Oženjen, otac dvoje djece, petogodišnjeg Eldara i trogodišnje Amine. I kaže, tek sada shvata kakvu je katastrofu preživio, te sa čime su se njegovi roditelji suočavali, gledajući izmrcvarene, gladne, uplašene sinove. Nije bilo teško vratiti se u Srebrenicu, ističe.
“Ne razumijem one ljude koji ne žele da se vrate na svoja prijeratna ognjišta. Ne razumijem ni one koji nisu pokušali da prebrode tu krizu, taj strah da se vrate odakle su protjerani. Za mene je to ustvari način života, borbe. Pokušali su da nas otjeraju, ali preživjeli smo, tu smo. Pametniji smo, I više nećemo dozvoliti da nas neko na onakav način pokuša protjerati, uništiti.”
A neće dozvoliti ni da se od Srebrenice pravi politička tema i to uvijek pred 11. juli, poručuje Almir.
“Ovdje se dogodio genocid, nema tu diskusije, to je presudio i Međunarodni sud pravde u Hagu. Onaj ko to iskreno priznaje I suosjeća sa porodicama, majkama, bujrum, a oni koji od toga prave političku temu I ubiru poene na Srebrenici, ma sikter. Srebrenica je u žiži javnosti, ne samo domaće, već I međunarodne, rekao bih samo od 8-og, kada kreće Marš mira, pa do 11-og poslijepodne. Nažalost, to je naša realnost, mi živimo s tim otkako su ljudi počeli da se vraćaju na svoja ognjišta, kako su počela ukopavanja žrtava genocida u Memorijalnom centru Potočari. To je žalosno iz razloga što ljudi koji su se vratili, koji pokušavaju da započnu, nastave svoj život tamo gdje su izgubili sve svoje najmilije, tamo gdje su im životi pokidani, nemaju priliku da kažu kako žive, s kojim problemima se susreću. Ovdje se ljudima oduzima pravo na neke najosnovnije životne potrebe.”
I baš zato, Almir ne odustaje od borbe da, koliko god je to moguće, olakša život povratnicima, da ohrabri one koji žele da se vrate, a ne smiju. Ne odustaje od borbe da priča o Srebrenici, o putu spasa sve dok može i dok se sjeća, da istinu prenosi na mlađe generacije. Jer pamćenje, opominjanje i prenošenje istine s koljena na koljeno, jedini su garant da se Srebrenica više nikada i nikome neće ponoviti!
(novi.ba)