Mini Star

Teško da smo naivni. Već znamo da, kako Michel Foucault navodi 1976, „politika je nastavak rata drugim sredstvima“. Već znamo da je Felipe Gonzales pokopao dobronamjernu špansku ljevicu i protraćio njen moralni kredit koji je stekla boreći se protiv režima generala Franca - kada je pokušao da opravda djelovanje GAL odreda smrti i priznao da se „vladavina prava sprovodi sa dna“. Prema tome, već nam je poznato da kada se nađete u tako sumnjivim, nepoželjnim i sramotnim radnjama-takvim da su ministar i nekoliko visokih PSOE zvaničnika (kao i Guardia Civil stariji časnici) zaradili desetine godina zatvora- ostavlja iza sebe trag nepopravljivog nepovjerenja prema nekim oblicima vođenja države. 
Već znamo da španska vladajuća partija (Partido Popular) nikada zvanično nije osudila Francov režim i da neki od njenih osnivača –ne manje važni Manuel Fraga- izviru iz redova Frankovih činovnika da bi priglili demokratiju bez i najmanje trunke samokritičnosti ili ikakvog čišćenja sebe koje bi očekivali u takvim slučajevima. Već znamo, i dobijamo sve više dokaza o ovome na dnevnoj bazi, da je PP umješana u toliko slučajeva korupcije u institucijama, na svim nivoima, da je postala jedna od najkoruptivnijih političkih stranaka u demokratijama Evrope.

Također, znamo da Jorge Fernandez Diaz, ministar unutrašnjih poslova Španije, ima prirodno groteskne sklonosti, kao kada je dodjelio najveću počast španskih policijskih snaga, Zlatnu medalju za policijske zasluge, Mariji(Mary), našoj najsvetijoj gospi ljubavi. Takođe znamo da nikakva vrsta političke razboritosti ne bi mogla spriječiti Fernandeza da ne nagradi medaljom osam časnika Guardie Civil koji su procesuirani za maltretiranje migranata na Melilla graničnom prelazu. I, također, znamo da je lagao kada je poricao da su Guardia Civil ispaljivali gumene metke na imigrante koji su pokušavali da plivaju do obale u Ceuti (jedna od španskih enklava na sjeveru Afrike). Petnaest njih je umrlo.

Još uvijek, i pored široko rasprostranjenih sumnji, ništa od toga nije nas pripremilo za otkrivanje razgovora između nikoga drugog nego ministra unutrašnjih poslova Fernandeza i direktora ureda za sprečavanje prevara Katalonije. Tokom zadnjih nekoliko dana, svi smo mogli da ih čujemo obojicu, jasno i glasno, kako praveći zavjeru, zloupotrebljavaju državne institucije i instrumente za podmetanje opasnih i klevetničkih kampanja protiv svojih političkih rivala sa ciljem da ih unište i  utiču na mišljenje javnosti, pa čak i državnih saveza.

Ovo je puno više od još jedne agencijske vijesti. Sa političkog i institucionalnog gledišta, izuzetno je teško. Sa etičkog gledišta, djeluje jako odvratno. Prema tome, čudno je i iznenađujuće, a namjerno sam se suzdržavala u izboru pridjeva koje koristim, da bi španski mediji pristupili ovoj novosti na tako razborit način (osim, naravno, novina koje su dobile ekskluzivu). U zreloj demokratiji od koje je Španija miljama daleko, ovaj događaj bi pokrenuo pravu državnu krizu. Zbog ovoga, jednako je iznenađujuće da ministar Fernandez Diaz nije bio smijenjen istog momenta kada su snimci razgovora objavljenji i utvrđena njihova vjerodostojnost. Zato je iznenađujuće da španski državni odvjetnik, čiji je posao da osigura sprovođenje prava u pravosudnom sistemu, nije poduzeo hitne radnje protiv ministra s obzirom na težinu njegovih izjava na snimcima. Konačno, iznenađujuće je da Fernandez Diaz, koji je na vrhu liste Barselonine PP po španskim anketama od 26. juna, nije bio prisiljen da se povuče sa izbora. Nakon svega što smo naučili, može li ijedna lista  predvođena takvim likom dobiti i jedan pristojan glas ?

Zapravo, ovo nije iznenađenje kada uzmete u obzira da je ova podla zavjera usmjerena na institucionalno središte katalonskog separatizma, političke opcije legitimne kao i svaka druga, ali one koja je bila degradirana, oklevetana, upoređivana sa nacizmom i vrijeđana sa kopna, mora i iz zraka. I nije tajna da, sve dok su Španija i njene političke partije zabrinute, kada dođe do borbe za katalonsku nezavisnost, ništa nije zabranjeno.

Zašto je ovo tako ozbiljno? Prije svega zato što španski ustav navodi da je „ministar unutrašnjih poslova zadužen za nacionalnu sigurnost i mora osigurati zaštitu ljudskih prava, individualnih sloboda i sigurnosti“, i zbog toga što komanduje državnom policijom i sigurnosnim službama. Bez obzira šta će sud presuditi, danas je Fernandez Diaz istinski neprijatelj javnosti, gladni vuk koji gleda stado ovaca, lisica u kokošinjcu. Postoji pojam koji Fernandez koristi kada prezire svoje političke rivale a zaradio ga je za sebe u proteklih nekoliko dana: on je uistinu anti-sistem. Iz čiste pristojnosti, ali i iz sigurnosnih razloga, mora biti smijenjen bez odgode. Svaki novi sat koji ostane na ministarskoj poziciji je suvišan.