Pad Crnomarka
Otkako je dvojac KGK – Karamarko uzjahao na zagrebački Pantovčak i Markov trg, politička je scena u Republici Hrvatskoj duboko zaronila u rigidno desničarenje za koje, srećom, ima sve manje razumijevanja u našem najbližem susjedstvu, ali i u briselskom sjedištu Evropske unije. Relativizacija zločinačko-sluganskog NDH režima, imenovanje njegovih simpatizera na najodgovornije državne funkcije, kao i sve otvoreniji obračun zvanične vlasti s civilizacijskim antifašističkim vrijednostima, Hrvatsku su od jedne umjerene i pomalo politički monotone, dakle stabilne evropske zemlje, pretvorili u “državu opasnih namjera”, baš onakvu kako je pokojni Ivica Račan opisivao nastanak i političku doktrinu stranke Franje Tuđmana i njegovih “barakaša” potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako se donedavno činilo da u naredne četiri godine HDZ-ovu vlast niko živ ne može zaustaviti na njihovom putu pretvorbe Hrvatske u desničarski evropski geto (koji je započeo sa šatorima u Savskoj, a svečano “otvoren” teatralno-primitivnim izbacivanjem biste Josipa Broza Tita u režiji Kolinde Grabar-Kitarović), samo jedan obični ugovor, finansijska sitnica od dvije hiljade eura, političku je scenu izvrnuo naopačke, a radikalne jurišnike privremeno primorao da se pozabave sami sobom.
Afera “Konsultantica” počela je tiho i stidljivo, a svršava definitivnom eutanazijom najmoćnijeg hrvatskog političara. U vrijeme dok pišem ovaj tekst, Karamarko u znoju čela svog, pred svojim stranačkim Predsjedništvom, sam i ostavljen od svih, pokušava pronaći najbolji mogući izgovor za neugodnu situaciju u koju je dospio. A da je “jugokomunistički” vrag vazda u detaljima i da nikad ne spava pobrinula se i kurva sudbina, pa je nekadašnji obavještajni mračnjak, koji je sve u životu navikao raditi u tajnosti, svoje priznanje morao istresti javno pred istim onim ljudima koji su do jučer izvršavali svaku njegovu naredbu. Danas su oni otvoreno i bez ustručavanja zatražili da tu, pred njihovim osvete gladnim očima, u stranačkoj centrali na adresi Trg žrtava fašizma broj 4, Karamarko ritualno izvrši vlastito političko samoubistvo. I on je to učinio!
A sve bi bilo drugačije da nije onih prokletih dvije hiljade eura iz konsultantskog ugovora Tomine druge žene Ane s kojom se čak i crkveno vjenčao koristeći dobre veze u krugovima katoličkog klera, uz čiju podršku je i dospio na vlast. Dobro, bilo je tu još gluparija koje je šef HDZ-a (po)činio u proteklih sto pedeset dana, ali niko od njega, kažem vam, nije tražio samospaljivanje jer je notornog neoustašu Zlatka Hasanbegovića postavio za ministra kulture, ili zato što je zaustavio reformu obrazovnog sistema i na ulice istjerao pedesetak hiljada prosvjednika, ili zbog toga što je čak i bivšeg predsjednika države i svog političkog gurua Stjepana Mesića deložirao baš onako kao što bankari izbacuju na cestu kreditne dužnike u švicarcima... Ništa se od toga neće naći u obrazloženju Karamarkove političke likvidacije. Ništa osim onih dvije hiljade eura zbog kojih je, uostalom, pala i HDZ-ova vlada, a poznato je da društvo iz ove stranke ne oprašta gubitak vlasti.
Nedavno je hrvatski pisac Ante Tomić lucidno zaključio da je od svih bivših predsjednika HDZ-a svoj mandat najbolje okončao Franjo Tuđman jer je umro. Svi ostali su sa stranačkog trona svrgnuti silom i represijom, nakon čega su zauvijek nestajali s političke scene. Sjetimo se zato Ive Sanadera koji je na koncu skončao i u zatvoru. Ili Jadranke Kosor, što je iz predsjedničkog kabineta naglavačke izbačena od istog onog obavještajnog mračnjaka kojeg je pred TV kamerama, uz fanfare, učlanila u stranku... Sve se vraća, sve se plaća, i u životu i u politici. Upravo zbog te vječne ravnoteže Karamarko danas odlazi u svoju vječnu anonimnost. A sve zbog dvije hiljade eura namijenjenih za popunjavanje kućnog budžeta obitelji Karamarko pristiglih od, korupciji sklonih, mađarskih naftaša...
P. S. Može li se ovako nešto dogoditi ovdje, u Bosni i Hercegovini? Teško. Nismo na tom “levelu”. Jer kod nas ljudi vole glasati za političare sklone koruptivnom djelovanju. Dakle, nije uvijek do političara. Ima nečeg pokvarenog i u mentalitetu birača.