Izetbegović na Kazanima
Otkako je prošle sedmice najavio svoj odlazak na Kazane, Bakir Izetbegović postao je glavna medijska, ali i tema svakodnevnih razgovora takozvanog običnog, građanskog svijeta. Dilema je mnogo u vezi s ovim događajem, od onih da je posjeta stratištu nedužnih civila stigla prekasno, do najradikalnijih sarajevskih gdje se lidera SDA čak optužuje za nekakvu fantomsku izdaju... Sad, kad je sve prošlo, nakon što je Izetbegović na poklonjenje nad jamu na Kazanima doveo kompletno rukovodstvo SDA, može se mirnije i bez tenzija donijeti kakav-takav, a bezbeli subjektivan, sud u ovoj priči.
Kamo puste sreće da je Izetbegovićeva gesta stigla ranije (uostalom, i on sam je to javno priznao). Međutim, nakon jučerašnjeg dana samo oni krajnje maliciozni će nastaviti hraniti sumnje i mržnju da se, bez obzira na (više)decenijsku zakašnjelost, u ovom slučaju ne radi o hrabrom i odgovornom državničkom potezu. Posebno zato što dolazi od čovjeka koji je posljednjih 25 godina svog života proveo u samom vrhu vlasti kojoj se i pripisuje odgovornost za nesprečavanje zločina koje su počinili pripadnici 10. brdske brigade Armije RBiH.
Zato Izetbegovićev odlazak na Kazane dobronamjerno treba posmatrati u kontekstu njegove iskrene želje da sa sebe skine vlastiti, ali i teret ratne vlasti u Sarajevu čiji je simbol upravo njegov otac, te tako otvori put da se u budućnosti o “najčuvanijoj sarajevskoj tajni” otvoreno i bez straha govori kao o svirepom zločinu koji je sigurno mogao biti spriječen, ali koji nikako nije smio ostati zabranjena tema o kojoj se u glavnom gradu Bosne i Hercegovine neprimjereno šuti. Jer ta dvadesetogodišnja šutnja s razlogom je Kazane pretvorila u tačku sukoba i političarenja oko koje se spore “naši i njihovi”, umjesto da postane mjesto sjećanja na žrtve, pomirenja i priznavanja vlastitih grešaka u jednom užasnom vremenu.
S obzirom na to da je Izetbegović već godinama najuticajniji bošnjački političar, te da se radi o šefu najveće bošnjačke stranke kojeg je upravo bošnjački narod u dva navrata birao u Predsjedništvo BiH, čvrsto vjerujem da će njegova posjeta Kazanima ohrabriti i druge visoke zvaničnike u ovom gradu i u ovoj zemlji da, bez obzira na nacionalnost i stranačku pripadnost, odu na padine Trebevića kako bi se dostojanstveno poklonili nedužnim žrtvama, svim onim našim nestalim sugrađanima koji su samo zbog “pogrešnog” imena ili velikog stana u centru Sarajeva postali meta ubica s armijskim obilježjima.
Izetbegović je taj proces odgovorno započeo, nema nikakve dileme da je to morao uraditi i ranije, ali zar ova zemlja sebi smije dozvoliti da ne prihvati svaki pojedinačni moralni čin političara koji nas sve skupa vodi ka tako potrebnom međunacionalnom pomirenju? Dakle, razmislimo dobro, i ne povlačimo paralele o razmjerama svakog pojedinog zločina kao što to obično činimo, ali kako smo, naprimjer, komentirali odlazak Milorada Dodika u Memorijalni centar u Potočarima? Jesmo li i tada postavljali pitanja da li je predsjednik Republike Srpske to uradio prekasno ili, ne daj Bože, pod pritiskom neke tajne sile? Jer pravi razlozi za svaku moralnu gestu u kojoj ovdašnji političari iskazuju pijetet prema žrtvama rata potpuno su nevažni u odnosu na poruku koju tom gestom šalju ljudima u ovoj zemlji.
A nesretne, obične ljude, kako ih je zavadila početkom devedesetih, samo i isključivo ta ista politika može i pomiriti. Ukoliko to zaista iskreno želi.
I zato je jučerašnji Izetbegovićev odlazak na Kazane važan i potreban...