Irak i BiH: Bolje užasan kraj nego užas bez kraja?

Američke intervencije u Bosni i Hercegovini, krnjoj Jugoslaviji, Afganistanu i Iraku su otkrile inklinaciju Washingtona ka nasilnoj promjeni režima i vanjskoj demokratizaciji, ali također i sklonosti ka održavanju statusa quo glede međunarodnih granica (odvajanje Kosova od Srbije je očit primjer odstupanja od ovog pravila). U tri od četiri slučaja intervencije nisu podrazumijevale ni promjene granica ni diplomatsko priznanje odmetnutih regija; a u dva su sadržavale strano nametanje eksperimentalnih federalnih jedinica kao dijela šire politike obaveznog suživota među etničkim ili religijskim grupama koje ne žele da budu zajedno.  

Interna geopolitika

U Iraku, samo su Kurdi dobili kvazi-državu u obliku autonomne regije Kurdistan, dok arapski Šiti i Suniti nisu dobili ništa više od provincijskog nivoa vlasti – što je aranžman koji jasno favorizuje šitski segment, uzimajući u obzir njihovu brojnost. Pa ipak, regija Kurdistan je namjerno sabotirana na sličan način kao Republika Srpska u BiH.

Da bi se obeshrabrila kurdska nezavisnost, iračkom Kurdistanu je oduzet grad Kirkuk i njegova naftna polja, s mišlju da se KRG neće usuditi da se osamostali bez potpune kontrole jedinog ogromnog naftnog polja na sjeveru Iraka.

Pa ipak, Bagdad je izgubio svoj uticaj nad Erbilom nakon ISIS-ove ofanzive 2014. godine, te kurdskih osvajanja većine spornih teritorija, uključujući Kirkuk. Sa prednošću na svojoj strani, predsjednik regije Kurdistan  Masoud Barzani je najavio organizaciju referenduma o nezavisnosti 2016. godine – na simboličnu godišnjicu  Sykes-Picot dogovora koji je raskomadao osmanske posjede na Bliskom istoku. 

U ovom trenu Bosna i Hercegovina ne ispunjava ni najosnovnije zahtjeve da postane kandidat za ulazak u EU (na primjer manjine se ne mogu kandidovati za Predsjedništvo, koje je rezervisano za Srbe, Hrvate i Bošnjake). Ipak, njeni stanovnici su čvrsto za ulazak u EU i otprilike pola miliona njih su već stanovnici EU zahvaljujući dvojnom – bosanskom i hrvatskom – državljanstvu. 

Dalje, Brisel je oduvijek bio otvoren po pitanju svojih ciljeva o integraciji takozvanog „Zapadnog Balkana“ (bivša Jugoslavija plus Albanija) u EU. Ovaj cilj, bez obzira koliko dalek bio, je jedan od ključnih faktora zašto su bosanske političke elite odustale od nasilja. Ukratko, činjenica da „obavezna“ Bosna ostaje pod međunarodnim protektoratom 21 godinu nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora i to što ima teoretske šanse da postane EU članica u budućnosti su faktori koji sprečavaju irački scenario u Bosni. Izvadite ove dvije varijable iz jednačine i možete očekivati ponovni krvavi etnički konflikt u sred Evrope.
 
Teritorija: preduslov za jednakost

Kada se osvrnemo, moramo priznati da su federalni ustroji u Iraku i Bosni propali, a s njima i moralno upitna politika obaveznog suživota. Dok je vjerovatno prekasno da se popravljaju stvari u Iraku (odnosi između Šita i Sunita nikada nisu bili lošiji, a Kurdi se neće lako odreći svoje države), možda za Bosnu još uvijek nije kasno da postane održiva država.

Da bi se ovo desilo, političke elite, zajedno sa svojim sponzorima u Ankari, Beogradu i Zagrebu, kao i međunarodnom zajednicom u globalu, će morati da iznađu post-dejtonsko rješenje koje će pružiti svim etničkim grupana način da efektivno vode svoje poslove. Ovo se može postići samo kroz simetričnu (kon)federaciju sa tri teritorijalne jedinice. Takva interna reorganizacija Bosne bi osigurala da sve konstitutivne grupe uživaju osječaj vlasništva i smanjilo bi separatističke težnje među Srbima i Hrvatima, koji kombinovano čine skoro 50% stanovništva.
 
Razmišljanje van okvirova

U svom djelu Etničke grupe u konfliktu, poznati politički analitičar Donald L. Horowitz je pisao da ako je nemoguće za različite grupe da žive zajedno u jednoj heterogenoj državi, onda je bolje omogućiti ovim grupama da žive odvojeno u više homogenih država, makar to značilo i razmjenu stanovništva. Nedavno je biši analitičar CIA i stručnjak za državnu bezbjednost Steven E. Meyer rekao da su jedine stabilne granice na svijetu one koje je lokalno stanovništvo prihvatilo.

U ovom članku, raspravljali smo da je došlo vrijeme da se prepozna da etnoreligijske grupe Iraka više ne mogu zajedno da žive. Međunarodna zajednica može da odgovori tako što će ih natjerati da još jednom otvore pregovore oko  suživota u zajedničkoj državi (i tako postave temelje za idući građanski rat), ili može postupiti ispravno, tako što će im dozvoliti da žive jedni pored drugih kao komšije. U slučaju Bosne i Hercegovine, još ima nade da će postdejtonski dogovor nagovoriti sve grupe da nastave zajedno. Da bi se ovo postiglo, Bošnjaci moraju ostaviti želju za dominacijom nad druge dvije grupe, dok Srbi i Hrvati moraju odustati od ideja za spajanjem sa svojim bratskim zemljama preko granice. Još uvijek ima vremena da se ovo uradi, ali samo dok Bosna ostaje pod međunarodnim protektoratom i potencijalni EU kandidat.

Da zaključimo, može se reći da obavezan suživot nekompatibilnih etnoreligijskih grupa u neželjenim državama na Balkanu i Bliskom istoku predstavlja nastavak politike evropskih sila između dva rata s ciljem stvaranja slabe i podijeljene države koju ju lako kontrolisati, ili bar uticati na nju izvana. Također svjedoči rigidnosti i kratkovidosti međunarodnih medijatora, čije pridržavanje principu nenarušavanja granica često paralizuju podijeljena društva u sivoj zoni usiljenog mira i kontrolisane države. „Bolje užasan kraj nego užas bez kraja“ je mudra izreka koja treba biti na umovima onih koji odlučuju kada nema minimuma lojalosti državi i slaganja sa njenim sastavom i zakonima.

Janko Bekić je politički analitičar i istraživač na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, Hrvatskoj. Ima doktorat iz komparativne politologije i njegov rad se uglavnom fokusira na etnoreligijske konflikte na Balkanu i na Bliskom istoku. Trenutno provodi istraživanje o turskoj Neoosmanskoj vanjskoj politici.

(nationalinterest.org)

Sa engleskog preveo: Vedran Vojinović (Novi.ba)