Putin i Trump - modeli posljednjeg čovjeka
Veliki dio moderne geopolitike izgleda kao da je zasnovana na epizodi serije Igre prijestolja. Jako mnogo zemalja je pod ogromnim političkim i ekonomskim stresom, tako da im je jedina nada da njihovi rivali propadnu prije njih. Dakle, njihova vlada se drži na vlasti, sve dok iskorištavaju nedostatke protivnika.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je najbolji primjer. Njegova nedavna kampanja u Siriji i Ukrajini nekima može izgledati kao djelo geopolitičkog gusara, ali korijen njegovog avanturizma je domaća slabost. Ruska aneksija Krima, na primjer, bila je u velikoj mjeri pokušaj da se Putinovom režimu obezbijedi obnovljeni legitimitet, nakon perioda nezadovoljstva, tokom kojeg su demonstranti izašli na ulice u znak protesta zbog njegovog povratka u predsjedništvo.
Rivalstvo sila - prije svega SAD-a i Europske unije - uvelo je sankcije u nadi širenja pukotina među ruskom elitom, te iskorištavaju činjenicu što Putin nije proširio svoju ekonomiju dalje od nafte i gasa, a Putin se nada da će ruska ekonomija ostati na vrhu sve do kolapsa Ukrajine. Da bi ubrzali taj proces, Kremlin nije ostavio poluge destabilizacije netaknute, umjesto toga pokrenuli su vojne upada, manipulisali ukrajinskom polittikom, koristili ucjenu, te se bavili ratom informacija.
Putin smatra da EU pati od istih nedostataka kao i bivši Sovjetski Savez, smatrajući je utopijskim, multinacionalnim projektom koji će se raspasti pod teretom svojih kontradikcija. Izgleda i kao da se Putin nada da će, ako Velika Britanija glasa za "Brexit" i Marine Le Pen iz Nacionalnog fronta bude izabrana za predsjednika Francuske, EU izgubiti svoju sposobnost za održavanje sankcija.
No, nije stao sa Evropom. Nakon što su turske snage oborile ruski ratni avion u blizini granice sa Sirijom u novembru, Putin je usvojio niz mjera za destabilizaciju Turske iznutra. On je nametnuo ekonomske sankcije, širio glasine o korupciji u užem krugu predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, pozvao lidera kurdske stranke u Moskvu, a navodno je poslao i oružje militantnoj Kurdistanskoj radničkoj stranci (PKK). Politolog Ivan Krastev smatra da se "Putin upustio u dugoročno političko potkopavanje sa Turskom ekonomijom, kao i Erdoganovom politikom."
Drugdje na Bliskom istoku, u monarhijama Saudijske Arabije i Irana teokratija je u utrci za opstanak. Iranska ekonomija je olupina nakon godina međunarodnih sankcija, a vlada još nije uspjela da iskoristi nuklearni sporazum sa SAD kako bi se obnovila. Oni su uspjeli da okupe javnu podršku predstavljajući se kao lider Shia muslimana u svijetu i podrivanjem Saudijske Arabije u Iraku, Siriji, Bahreinu i Jemenu.
Predviđanje kolapsa Saudije je postao oslonac komentara Bliskog istoka, no Saudijska Arabija se kladi da može zadržati cijene nafte dovoljno niske i dovoljno dugo da destabilizuje Iran i uništi biznis nafte SAD-a. Saudijski ministar za naftu Ali al-Naimi, rekao je da on neće smanjiti proizvodnju čak i ako cijene dostignu 20 dolara po barelu. "Ako cijena padne, padne", rekao je on. "Drugi će biti znatno oštećeniji prije nego što mi i osjetimo bol.’’
Dalje na istoku, kineska sila počinje da opada. Analitičar Minxin Pei spekuliše da bi kineska komunistička partija uskoro mogla nestati.: "Rast usporava, stranka je u rasulu, jer pravila koja je uspostavila sa ciljem da se ograniči međusobni politički rat, su propala… Pristanak srednje klasa počinje da slabi zbog degradacije okoliša, loše usluge, nejednakost, i korupcije."
Kineski vladari, se sa druge strane klade da oni mogu izdržati oštro ekonomsko usporavanje i da će zemlja prerasti SAD. Jedan od razloga za optimizam predsjednika Xi Jinping je loše stanje američke politike. Već godinama kongres je fokusiran na domaćim reformama, a sada svijet razmišlja o mogućim posljedicama pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u novembru.
Kineski nacionalisti se nadaju da će pad američke vlasti u istočnoj Aziji uzrokovati njeno povlačenje, kao što se to desilo sa drugim krajevima, uključujući i na Bliskom istoku i Europi. U članku objavljenom prošlog mjeseca u kineskim novinama ‘‘People’s Daily’’ predviđaju da bi Trumpova administracija mogla uništiti neke od ključnih azijski saveznica kao što su Japan i Južna Koreja, te omogućiti Kini da postane dominantna vojna sila na Pacifiku. Čak i kada bi Hillary Clinton osvojila izbore, oni vjeruju da je američka javnost izgubila želju za internacionalizmom i da će zemlja u potpunosti okrenuti leđa slobodnoj trgovini i stranim intervencijama.
Uništi protinika, čak i ako ćeš nanijeti sebi štetu. Ovo je poznata taktika u svijetu biznisa, gdje se firme uključuju u rat cijena, nadajući se da će njihova konkurencija prva izaći iz biznisa, no ova taktika je manje uobičajena u geopolitici, ali je sada prisutna.
U svojoj knjizi iz 1992. godine ‘‘Kraj historije i posljednji čovjek’’, Francis Fukuyama tvrdi da je svijet došao do kraja društveno-ekonomskog razvoja. On zaključuje da je liberalna demokratija bila "posljednji čovjek" na kraju ovog razvoja.