Katarinu izbjegavaju na ulici 16 godina. Kad bi znali istinu, poklonili bi joj se

Katarinu Marković (39) iz Kragujevca ljudi na ulici izbjegavaju duže od deceniju. Kada polako, oslanjajući se na štap, odmakne od njih - čuje kako joj se smiju iza leđa. Tako je još od 1999. godine kada se poslije 25 dana probudila iz kome - u ličnom paklu.

Imala je samo 23 godine i kolima krenula kod prijateljice. Sjela je na mjesto suvozača. Probudila se u bolnici, prikovana za krevet, piše 24sata.rs.

- Dogovor je bio da se nađem sa drugaricom ispred njene zgrade. Uzalud me čekala. U auto kojim smo dolazili zakucao se kombi. Vozač je bio pijan. U životnoj opasnosti Hitna pomoć me dovezla u bolnicu. Pri hitnoj intubaciji pokidane su mi glasne žice, zato ovako pričam - kaže za "24 sata" žena čije riječi se preko telefona teško razaznaju.

Govor joj je otežan, ispresijecan mumlanjem i naporom, ali čak i kroz to se razaznaje odlučan ton. Trudi se da objasni, da je čuju. Polako se prisjeća.

- Probudila sam se te 1999. godine i shvatila da sam u nepoznatom krevetu. Bila sam u komi 25 dana, skoro čitav mjesec. Zaboravila sam da gutam i govorim, a poslije dvije i po godine u kolicima i da hodam. Brat me sve učio iz početka - otkriva žena.

Tijelo joj je pretrpjelo teške povrede i doktori su konstatovali da nikada neće moći u potpunosti da ozdravi. Ipak, čim je skupila snagu, počela je da vježba.

- Tijelo mi je bilo izlomljeno i zauvijek mi je poremećena ravnoteža, a bila sam djevojčurak. Prije sam izlazila, trenirala odbojku, poslije nesreće sam se povukla u sebe. Indeks sam zamijenila penzionom knjižicom za invalide i shvatila sam kako me ljudi gledaju, objašnjava ona.

Kada je bol u kostima olakšao, nastupio je onaj u duši. Zatrudnjela je, a onda i abortirala.

- Živim u maloj sredini, ljudi vide kako hodam i govorim, a onda upiru prstom i pričaju da sam mentalno bolesna. Možda je i bolnije što nisam, jer ih čujem i sve razumijem, a oni to ne znaju. Zadirkuju me i ponižavaju, šokiraju se kada im odbrusim. Kada sam bila mlađa to me strašno pogađalo. Tada sam i zatrudnjela, ali sam od straha abortirala, mislila sam "vidi me ovakvu, šta sve pričaju da mi nešto fali i ne mogu čašu vode da sipam, oduzeće mi dijete" - kaže žena.

Nakon teškog gubitka u njoj se rodio prkos. Odlučila je da prohoda po svaku cijenu.

- Nisam htjela da se predam. Vježbala sam kao ludak. U banji sam ponovo prohodala, mic po mic, malo po malo. U teretanu sam odlazila i koristila štaku da mi pomogne da vježbam. Pretvorila sam svoju muku u izazov. Kada sam dovoljno ojačala tokom vježbi sam bacila štaku. Insistiram da živim sama, uz povremenu pomoć porodice. Boli. Boli me i psihički i fizički, ali se ne dam. Život je borba i ja se borim - kaže hrabra žena.

Na svoj život i stanje odbija da se žali, ali kao i svaka žena, kaže da bi da smrša.

- Mislite to je zato što se ne krećem? Ma, jok, dušo, to je zbog slatkiša! Mnogo volim slatko i šta ću, vidi se - našalila se sa nama.

Na pitanje šta joj treba, nestaje smijeha. Ćuti, ćuti, a onda tiho kaže - dijete.

- Mogu da ostanem trudna, ali ne vjerujem da je to sada moguće. Život se nekada baš okrutno poigra sa dušom. Ojačala sam sada, znate. Nikog ne diram i ne razumijem zašto ljudi liječe komplekse i frustracije na osobama kao što sam ja. Sve je postalo tako površno i niko neće da se potudi da me sasluša. Boli kada ste invalid, ali dotuče vas kada ljudi od vas prave većeg invalida nego što jeste - povjerila nam se.

Uprkos svemu nastavlja da vježba, radi na sebi i da se nada.

- Jaka sam. Trudim se da idem dalje i oprostim, ali nije lako. Ponekad pomislim da ću da poludim. Posljednjih 16 i po godina mi se ništa lijepo nije desilo. Ne tražim ništa ni od koga, samo bih voljela da mi ne sude prije nego što me upoznaju. Neka me gledaju kao ljudsko biće i već mi je bolje - poručuje žena.