Hugo Chavez – čovjek koji je uništio ekonomiju najbogatije zemlje Latinske Amerike

Venecuela nikada nije bila ekonomski uzor drugim državama, no kada je Hugo Chavez prvi put preuzeo dužnost predsjednika 1999. godine, bogatstvo od nafte je nestalo jako brzo. Inflacija je postala stalni problem, a u 1996. dostigla je čak 100 %. Ekonomija nije mnogo rasla, a gotovo polovina stanovništva je živjela ispod granice siromaštva, jedan politolog je čak izjavio da se zemlja raspada.

Ipak prije njega, Venezuela je zahvaljujući nafti bila jedna od bogatijih država u Latinskoj Americi, a i finansije vlade su bile u podnošljivo dobrom stanju.
To je otprilike kakva je situacija bila za Chaveza u prvih šest ili sedam godina u uredu. On je davao gomilu novca siromašnim, i učinio mnogo stvari koje su izluđivale sindikat i poslovne lidere matice. Čak ga je 2002. godine šef komore trgovine zamijenio kao predsjednika, no ovaj pokušaj je propao nakon dva dana. U 2005. godini stanovništvo je imalo najveći bruto doprinos po glavi u Latinskoj Americi i bez problema su plaćali svoje račune. Chavezove pristalice su čak uspijevale da pronađu neke pokazatelje da siromaštvo i pothranjenost opadaju.

Danas, nakon njega, ekonomija Venezuele je naravno u katastrofalnom stanju. Vlada je već u decembru prestala objavljivati redovne ekonomske statistike, ali je jedan zvaničnik izjavio za Bloomberg News da je godišnja stopa inflacije dostigla nevjerovatnih 150 %. No, najnovija procjena iz Troubled Valute projekta koji vode Steve Hanke u Institutu Cato i Johns Hopkins govori da je inflacija zapravo 808 %. Nestašica hrane je postala ogroman problem, bankrot se čini neizbježnim, a ni potpuni ekonomski kolaps nije nemoguć.
Do 2014. godine Venecuela je skliznula na peto mjesto u BDP po glavi stanovnika u Latinskoj Americi, iza Čilea, Kube (!), Urugvaja i Paname, dok bi Meksiko i Brazil ove godine mogli bolje proći, bez obzira na svoje ekonomske probleme, a čak i komšija Kolumbija vidljivo napreduje.

Šta se zapravo dogodilo u Venecueli između 2005. i danas? Ovo:

Imajte na umu da je razilaženje između prihoda i rashoda u Venecueli počelo još mnogo prije kolapsa cijene nafte prošlog ljeta. Kada je cijena nafte dostigla svoj vrhunac u julu 2008. godine, prihodi vlade, od kojih 40 % dolazi direktno od nafte - već su opadali. Glavni problem je bila venecuelska proizvodnja nafte, koja je pala sa 3,3 miliona barela dnevno u 2006. godini na 2,7 miliona u 2011, a u 2014. je i dalje bila na 2,7 miliona. 

Venecueli ne ponestaje nafte, to dokazuju rezerve koje su naglo skočile od 2000. godine, kada su  geolozi saznali više o teškoj sirovini u Orinoco pojasu. Ali, da se u ta nafta upotrijebi potrebno je mnogo resursa i stručnosti, a obje ove komponente fale kompanijama koje su u državnom vlasništvu Venecuele. Petroleos de Venezuela (PDVSA, najpoznatiji u SAD-u za Citgo podružnicu), kaska sa proizvodnjom od kako je Chavez pokrenuo neku vrstu neprijateljskog preuzimanja u 2000. godini. Nakon štrajka izbačeno je 18.000 radnika i direktora, što je 40 % radne snage kompanije. Onda su počele zahtjevne kontrole zajedničkog ulaganja PDVSA sa stranim naftnim kompanijama, a po svemu se čini da je ciljao na alokaciju resursa njegove nacije, te se dalje da zaključiti da je on otežao plaćanje poreza PDVSA-u.

Državna potrošnja je jedno vrijeme bila pod kontrolom zahvaljujući poreznim prihodima, no od 2010. godine potrošnja počinje da raste. Tokom svojih posljednjih godina, Chavez, koji je umro od raka u 2013. godini, je zajedno sa svojim novoizabranim nasljednikom Nicolas Maduro, živio u rasipništvu. Procjenjuje se da je ovogodišnji deficit budžeta 24 %, što naravno nije nečuveno za zemlje izvoznice nafte tokom pada cijena -  deficit Saudijske Arabije je ove godine 20 %. Ali razlika između Saudijske Arabije i Venecuele je što ona štedi tokom vrhunca, dok Venezuela ima hronični deficit od više od 10 %.

2005. godine, Chavez je svoj pristup vođenju države nazvao "Socijalizam 21. Vijeka." Ali, za ostatak svijeta to je više ličilo na ono što je politolog Terry Lynn Karl nazvao "petrolizam" – stanje kada je potrošnja novca od nafte glavna svrha i cilj vlade, pa čak i onda kada novac polako nestaje. Ovaj pristup rezultirao je nemogućom situacijom u zemlji. Da bi mogli platiti svoje račune, vlada je pozajmila 45 milijardi dolara od Kine.

Chavez više nije tu, ali je očigledno da je ovo njegova kriza. Preuzeo je zemlju koja se nekako držala, i pretvorio je u državu koja je na dobrom putu da postane izgubljen slučaj. Naravno, ima i gorih vrsta vladara od njega, a to su oni koji su masakrirali svoje ljude ili doveli svoje nacije u beznadežne ratove. Ali što se tiče osnovnih makroekonomskih upravljanja, Hugo Chavez je zasigurno jedan od najgorih vođa koje je svijet ikada vidio.

(Izvor: Bloomberg)