Borba protiv iduće globalne finansijske krize

Šta ljudi misle kada kritikuju generale jer „vode zadnji rat“? Nije da generali ikada misle da će se susresti sa istim oružanim sistemima i istim bojnim poljima. Sigurno znaju bolje. Greške, ukoliko i jesu do generala, se dešavaju na suptilnijem nivou. Generali su nekada spori u razvoju planova i uredbi za ta nova oružja i bojna polja. I jednako važno, nekada pretpostave da je javna psihologija i narativi koji utiču na moral, a koji su ključni u postizanju pobjede, ista kao u prošlom ratu.

Ovo je također tačno za regulatore čiji je posao da spriječe finansijsku krizu. Iz istih razloga, možda su i oni spori da se prilagode novonastalim situacijama. Sporo se prilagođavaju promjenama u javnoj psihologiji. Potreba za regulacijom zavisi od javnog poimanja posljednje krize, i, kao što smo govorili George Akerlof i ja u Animal Spirits, ove percepcije zavise od promjena u popularnim narativima.  

Najnoviji izvještaji o napretku  FSB-a (Financial Stability Board) u Bazelu pokazuju definitivan napredak u finansijskim regulacijama koje poboljšavaju stabilnost u 24 najveće svjetske ekonomije. Njihova “Kontrolna ploča” prati progres i 14 različitih regulatornih područja. Na primjer, FSB daje visoke ocjene za sve 24 zemlje u implementaciji Basel III zahtjeva kapitala zasnovanog na riziku.

Ali situacija nije ohrabrujuća. Ovi zahtjevi kapitala zasnovanog na riziku možda nisu dovoljno visoki, kao što su govorili Anat Admati i Martin Hellwig u svojoj uticajnoj knjizi The Bankers New Clothes. I bilo je mnogo manje napretka u 12 drugih regulatornih područja koje FSB nabraja.

Uzmite u obzir, na primjer, regulacije koje se tiču novčanih fondova  koje su, prema FSB-u, samo par zemalja razvile od 2008. godine. Novčani fondovi su alternativa bankama pohranjivanju novca, nude nešto više kamatne stope, ali bez osiguranja koje čuvaju bankovne pologe u mnogim zemljama. Kao i sa bankovnim polozima, investitori mogu povući svoj novac u bilo kojem trenutku. I, kao bankovni polozi, sredstva su podložna rasipanju ukoliko veliki broj ljudi odluči da podigne svoj novac u isto vrijeme.

Dana 16. septembra, 2008. godine, par dana nakon što su problemi u banci Washington Mutual počeli i dan nakon što je bankrot banke Lehman Brothers najavljen, veliki američki novčani fond, Reserve Primary Fund, koji je uložio u Lehman dugove, bio je u ozbiljnim problemima. Sa sredstvima manje vrijednosti od one koja se dugovala investitorima, činilo se da je fond na rubu propasti. Dok je panika u javnosti rasla, federalna vlada, u strahu od propasti drugih novčanih fondova, dala je garancije za sve slične fondove na godinu dana, počevši od 19. septembra 2008. 

Razlog zbog kojeg je ova afera  izazvala podršku vlade bez presedana leži u narativima koje je potkrepljuju. U stvarnosti, Reserve Primary Fund nije sve izgubio. Samo su im investicije drastično opale u vrijednosti, što znači da nisu mogli platiti jedan dolar za dolar u knjigama; ali su i dalje mogli platiti $0.97. Pa čemu onda kriza? Na kraju, bankari redovno gube novac kada neočekivana inflacija umanji njihovu realnu kupovnu moć (samo je nominalna vrijednost pologa osigurana). Ali narativi se ne fokusiraju na to. ubitak realne vrijednosti radi inflacije nije bila istaknuta tema javnog narativa u Americi desetljećima, jer je održavanje cijene mira natjeralo ljude da zaborave na to.
Ali nisu zaboravili Veliku depresiju 1930-ih, iako većina ljudi koji danas žive, nisu bili živi tada. Godine 2008., narativ o Velikoj depresiji je bio recikliran na sve strane, sa svim svojim šarenim pričama o finansijskoj panici i bijesnim ruljama koje su se okupljale oko zatvorenih banaka. Štaviše, vlasti su neprestano ponavljale da su takvi događaji davna prošlost i da se ne mogu ponoviti. Ipak, 2008. godine, javnost je burno reagovala na relativno minoran događaj.

Trebalo je skoro šest godina nakon krize da se regulišu slabosti tržišta novčanih fondova, i to tako što se 2014. godine tražila „plutajuća procjena neto vrijednosti imovine“, koja je značila da glavni novčani fondovi više ne obećavaju isplatu dolara na nominalnu vrijednost dolara. Oni će platiti koliko god je ulagačev udio u računu. Ovo ne osigurava ulagače u fondove od gubitaka. Ipak, ovo sprečava odliv novca jer znači da iznenadna povlačenja sredstava pojedinaca neće oštetiti druge koji to nisu učinili.

Međunarodni regulatorni okvir se promijenio nabolje od 2008. godine, ali nikakva promjena ne može da predvidi sve vrste promjena u narativima koje podvlače duše javne životinje. Regulatori su mogli nametnuti „plutajući NAV“ prije nekoliko desetina godina; nisu jer nisu predvidili narativ koji će učiniti tržište novčanih fondova nestabilnim. Regulatorne vlasti nisu mogli očekivati iznenadnu pažnju javnosti na novootkrivene rizike povlačenja sredstava.

Dok god imamo ekonomski sistem koji pravi rast tako što nagrađuje nadahnute investitore, suočavaćemo se sa rizikom da štetan diskurs i priča mogu odjednom i privremeno preopteretiti nadahnuće. Regulatori moraju kontrirati destabilizirajuće rizike koje struktura podrazumijeva, kao što su to činila tržišta novčanih fondova. Ali najhitnije regulacije će uvijek biti vezane za vrijeme i kontekst u kojem se događaju, jer se narativ mijenja. A način na koji ovi narativi odzvanjaju u javnosti možda još jednom pokažu slabosti u našoj odbrani.