Propagandasong: Jamalina jadikovka kao površna politička poruka
"Kada stranci dolaze, dolaze u tvoju kuću, sve vas pobiju i kažu mi nismo krivi, nismo krivi" stihovi su pjesme naziva "1944.", kojom je krimska tatarka Jamala razbila veselu i razigranu atmosferu ovogodišnjeg Eurosonga u Štokholmu i obezbijedila da se iduća Evrovizija organizuje u, trenutno, ratom zahvaćenoj, Ukrajini.
Jamala je pjevala o patnjama Tatara sa Krima koji su bili protjerivani u Staljinovim čistkama nakon II svjetskog rata, koje su služile uglavnom kao kazna za kolaboraciju sa nacističkim okupatorom. Jamala tvrdi da je i njena prabaka bila žrtva ovih politika. Međutim, naizgled beznačajna muzička manifestacija krije mnogo dublje podjele - naročito između zemalja zapadne Evrope i Rusije. Rusija se prije početka takmičenja žalila da ukrajinska pjesma krši pravila Eurosonga tako što u sebi sadrži izričitu političku poruku, međutim ruske žalbe su odbačene i Ukrajincima je dozvoljeno da se nastave sa planiranim nastupom.
Podrška Jamali uglavnom dolazi iz Ukrajine, gdje predsjednik Petro Porošenko uveliko koristi pažnju svjetske javnosti te se na Twitteru prenemaže od zahvalnosti pjevačici. Ni Jamala ne propušta šansu da skrene pažnju na patnje Tatara na Krimu danas. "Naravno da je pjesma i o 2014. Protekle su dvije godine donijele toliko tuge u moj život. Zamislite, kreativna ste osoba, pjevačica, ali ne možete ići kući dvije godine. Vidite svog bolesnog 90-godišnjeg dedu preko Skypea i ne možete ga posjetiti. Što bi trebala raditi? Samo pjevati sretne pjesme i zaboraviti na to? Naravno da ne mogu to napraviti", rekla je Jamala.
Politička analitičarka Adisa Busuladžić, koja živi i radi u Kijevu, za Novi.ba je rekla: "Ono sto je najzanimljivije je sljedeće: rezultati televotinga u Ukrajini pokazuju da su Ukrajinci glasali za predstavnika Ruske federacije, dok je ukrajinska pjesma, po mišljenju ruske publike, druga najbolja na Evroviziji. Ipak, dva žirija ovih zemalja nisu dodijelili poene jedni drugima. Ovo je najbolji pokazatelj u kojoj mjeri su sadašnji ukrajinsko-ruski sukobi odraz geopolitičkih manipulacija koje sa javnim mnijenjem nemaju ama baš nikakve veze. Ono što sada predstavlja opasnost i za krimske Tatare i za svijet u cjelini jeste uporno nastojanje geopolitickih centara moci da se nasilna deportaciju 220,000 krimskih Tatara u Sibir i Centralnu Aziju u maju 1944. godine, a po naredjenju Sovjetskog vođe i diktatora, Josifa Visarionoviča Staljina, sada iskoristiti kao borbeni poklič za mobilizaciju lokalne i međunarodne javnosti u svrhu poništavanja ruske aneksije Krima i njegovog povratka pod teritorijalni suverenitet Ukrajine. Insistiranje na obnovi ukrajinskog suvereniteta nad Krimom u sadašnjim geopolitičkim okolnostima, sasvim izvjesno vodi u oružani sukob u kojem bi najveći gubitnici opet bili Krimski Tatari."
Jedna od karakteristika ovog rusko-ukrajinskog sukoba je i "informacijski rat" koji se dešava u javnom prostoru, a ponajviše društvenim medijima. Cilj ovog rata je pridobiti na svoju stranu simpatije javnosti širom svijeta - zato se Jamala trudi da objasni vezu između Krima 1944. godine i Krima danas. Situacija u Ukrajini se ipak ne može porediti sa onom iz doba Staljinovih čistki, jer danas neke nove snage kroje politiku te zemlje - tako se ljudi kao što je Andrej Parubij imenuju na pozicije sekretara RNBOU-a (tijelo koje nadgleda rad bezbjednosnih agencija u Ukrajini), dok mu se kao zamjenika postavlja Dimitri Jaroš, jedan od vođa zloglasne neonacističke organizacije Desni sektor.
Da li se, dakle, patnja Tatara sa sredine prošlog vijeka koristi da bi se opravdala podrška vlasti (a i jednog dijela ukrajinske javnosti) ekstremnim desničarskim snagama i stvorila slika o pravednoj borbi Petra Porošenka za slobodu od ruskog terora? Čini se da je Jamala pritekla u pomoć u pravom trenutku, kada je i u ostatku Evrope popularnost desnice u porastu, te ostaje da se vidi kako će žiža u kojoj se popularna pjevačica našla uticati na dalji razvoj događaja na istoku Evrope. Nema sumnje da teror staljinističkog režima treba razotkriti kao zločinački prema tatarskom narodu, ali ne kako bi se time stvarala što ugodnija klima za daljnju rehabilizaciju nacizma, relativizaciju kolaboracije ukrajinskih nacionalista sa Hitlerom i daljnje cvjetanje radikalnog desničarstva i neonacizma u Ukrajini.