Nova era monopola

Posljednjih 200 godina, postojale su dvije škole mišljenja o tome šta određuje raspodjelu prihoda – i kako eknomija funkcioniše. Jedna, koja potiče od Adama Smitha i liberalnih ekonomista 19. vijeka, fokusira se na kompetitivna tržišta. Druga, svjesna načina na koji Smithov brend lliberalizma vodi do brzog gomilanja novca i prihoda, kao polaznu tačku uzima nesputanu tendenciju tržišta da formira monopole. Važno je razumjeti obje, jer se naši pogledi na vlasti i postojeće nejednakosti oblikuju u skladu s našim mišljenjima o ove dvije škole.

Za liberale iz 19. vijeka i njihove moderne sljedbenike, jer su tržišta kompetititvna, profiti pojedinca su vezani uz njihov društveni doprinos – njihov "granični proizvod", jezikom ekonomista. Kapitalisti su nagrađeni za štednju prije nego za potrošnju – za svoje odsustvo, riječima Nassau Seniora, jednog od mojih prethodnika na Drummond Professorhip of Political Economy na Oxfordu. Razlike u prihodima su vezane za njihovo posjedovanje "imovine" – ljudski i finansijski kapital. Učenici nejednakosti su se tako fokusirali na odrednice raspodjele imovine, uključujući način na koji se ona prosljeđuje budućim pokoljenjima.

Druga škola kao početnu tačku uzima "moć", uključujući sposobnost da se uspostavi monopol ili, na tržištima rada, da se uspostavi autoritet nad radnicima. Naučnici u ovom poručju su se fokusirali na to što omogućava rast moći, kako se održava i jača i druge karakteristike koje mogu spriiječiti tržišta da budu kompetitivna. Rad na eksploataciji koja nastaje iz asimetrije informacija je bitan primjer.

Na zapadu, u eri poslije II sv. rata, liberalna škola je dominirala. Pa ipak, kako se nejednakost širila i zabrinutost o njoj je rasla, kompetitivna škola, koja individualni profit posmatra u smislu graničnog proizvoda, postajala je sve manje sposobna da objasni kako ekonomija funkcioniše. Tako da danas druga škola preovladava.
Na kraju, izdašni bonusi koji su isplaćivani direktorima banaka dok su vodili svoje firme u propast i ekonomiju na rub kolapsa, teški su za pomiriti sa uvjerenjem da plata pojedinca ima išta zajedničko sa njihovim društevnim doprinosima. Naravno, historijski, ugnjetavanje velikih grupa – robova, žena i raznih manjina – su očite instance kada su nejednakosti rezultat odnosa moći, ne graničnih prihoda.

U današnjoj ekonomiji, mnogi sektori – telekomi, kablovska TV, digitalni ogranci, od društvenih medija do internetskih pretraživača, zdravstvenog osiguranja, farmacije, poljoprivrednih kompanija, i mnogo više – ne mogu se razumjeti kroz prizmu konkurencije. U ovim sektorima, konkurencija koja postoji je oligopolna, nije "čista" konkurencija opisana u udžbenicima. Par sektora se može definisati kao "price taking"; firme koje su toliko male da nemaju uticaja na cijene na tržištu. Poljoprivreda je najjasniji primjer, ali vladine intervencije u sektoru su ogromne, a cijene se ne formiraju primarno prema tržišnim snagama.

Komora ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Baracka Obame, koji vodi Jason Furman, pokušala je da izračuna doseg povećanja tržišne koncentracije i neke od implikacija. U većini industrija, prema CRA, standardna mjerenja pokazuju velika – a u nekim slučajevima i dramatična, povećanja u tržišnoj koncentraciji. Udio najvećih deset banaka u tržištu pologa je, na primjer, skočio sa 20% na 50% u samo 30 godina, od 1980. do 2010.

Neka od povećanja u tržišnoj moći su rezultat promjene u tehnologiji i ekonomskoj strukturi: primjer su mrežne ekonomije i rast lokalnih industrija. Neka su jer su firme – Microsoft i farmaceutske kompanije su dobar primjer – naučile kako da bolje podignu i održe ulazne barijere, često potpomognuti kozervativnim političkim snagama koja opravdavaju opušteno primjenjivanje anti-turst zakona i nemogućnošću ograničavanja tržišne moći, pravdajući to tvrdnjom da su tržišta "prirodno" kompetitivna. A neka od njih odražavaju čistu zloupotrebu i prevagu tržišne moći kroz političke procese: velike banke su, na primjer, lobirale u Kongresu SAD-a da promijene ili odbiju legislativu koja odvaja komercijalne banke od drugih područja finansija.

Posljedicu su očite u podacima, sa rastućom nejednakošću na svim nivoima, ne samo među pojedincima, ali i među kompanijama. CEA izvještaj tvrdi da "90% firmi ostvaruje profit na investicije u iznosu koji je pet puta veći od prosjeka. Ovaj odnos je bio bliži dvojci samo četvrtinu stoljeća ranije."

Joseph Schumpeter, jedan od najvećih ekonomista dvadesetog vijeka, govorio je da moć monopola ne treba da zabrinjava: monopoli su samo privremeni. Postojaće žestoka konkurencija za tržište i ovo će zamijeniti konkurenciju u tržištu i osigurati da cijene ostanu kompetititvne.

Moj vlastiti teoretski rad je davno prokazao mane u Schumpeterovoj analizi i sada empirijski rezultati daju snažnu potvrdu. Današnja tržišta su karakteristična po upornosti profita velikih monopola.

Implikacije ovoga su značajne. Mnoge pretpostavke o tržišnoj ekonomiji su bazirane na prihvatanju kompetitivnog modela, sa graničnim profitom koji odgovara društvenim doprinosima. Ovaj pogled je vodio do oklijevanja pri zvaničnim intervencijama: ako su tržišni igrači efikasni i pošteni, nema puno toga što i najbolje vlade mogu da urade da poboljšaju stvari. Ali ako su tržišta bazirana na iskorištavanju, opravdanje za laissez-faire nestaje. Uistinu, u tom slučaju, borba protiv utaborene moći nije samo borba za demokratiju; to je ujedno i borba za efikasnost i zajednički prosperitet.