Analiza: Šta se dešava Zmajevima pa u ključnim trenucima ‘zapinju’?

Težak život koji građani Bosne i Hercegovine vode, gdje veliki postotak stanovništva živi od danas do sutra na jedan čudan način svake godine bude uljepšan.

Pored svih problema sa kojim se svakodnevno susreću građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na spol ili godine u trenucima kada nastupa naša reprezentacija napeti su, navijaju, raduju se i tuguju u zavisnosti od samih razultata.

Gledajući nas sa sportskog aspekta, mi smo jedna veoma uspješne zemlja sa nevjerovatnom promocijom u cijelom svijetu, bilo da se pojavimo ekipno ili da pojedinac iskoči.

Ali ko bi rekao da ovako uspješan sportski kolektiv bh. ima nekih dodirnih tačaka sa životom ovdje, ali ipak ima. Puno ima loših karakteristika koje “krase” naš prostor, a kroz sportske događaje nas kontantno stiže samo jedna. Kad najviše treba, kad je najpotrebnije.. mi stanemo i obavezno na samom početku pustimo onim drugim da nam rade šta požele, pa se iz svega toga vraćamo.

Atmosfera koja je vladala 10. oktobra 2003. godine na Olimpijskom stadionu je nešto što se nikad zaboraviti neće, a na Koševo je dolazila sjajna reprezentacija Danske. Pobjedom bi osigurali prolaz na EP u Portugalu, a kvalitet u odnosu na reprezentaciju Danske pokazan je u prvom duelu kada je bilo 0:2. I već na samom startu utakmice, mi smo bili ti koji su u minusi i morali smo stizati rezultat, a nakon što smo i uradili to baš onda kada je trebalo i kada se svih 10 utakmica gleda kroz pola sata, mi stajemo i nestanemo.

Identična situacija desila se u Beogradu na utakmice protiv Srbije i Crne Gore kada nam u paklenoj atmosferi Marakane pobjeda označava prolaz u baraž za SP i kada je bilo najbitnije, mi stajemo i nestajemo.

Muku mučili u grupnim fazama kvalifikacija, jednom za SP u Južnoj Africi i jednom za Evropsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajni. I onda kada je najviše trebalo protiv Portugala da pokažemo zašto je jedan Edin Džeko najbolji strijelac Bundeslige i zašto se za Pjanića otima pola Evrope, mi stajemo i nestajemo.

Što se fudbalske reprezentacije tiče, to bi bilo to, a spomenut treba i gostovanje Slovačke u Zenici, primljeni pogodak protiv Argentine u faktički prvom napadu, utakmicu protiv Nigerije..

Košarkaška repezentacija takođe se ne može pohvaliti činjenicom da ne podliježe pritisku. Utakmica protiv moćne Litvanije, prednost od +16 protiv velikih Litvanaca i onda kada trebamo i imamo sve u svojim rukama, mi stajemo i nestajemo.

I na vrhunscu svega, rukometno Svjetsko prvenstvo u Kataru. Ekipa koja je briljirala u kvalifikacijama, koja je rukometnu silu kao Island savladala na dvije utakmice i koja je “kad je trebalo”, bila na nivou, totalno padne na velikoj sceni.

Naši rukometaši su u mjesecu januaru definitivno ponos naše države i zaslužuju svaki respekt što su branili boje sve zemlje pod lupom cijelog svijeta. Ali puni samopouzdanja, sa jasnom vizijom u glavi i znanjem da mi znamo, a itekako znamo i kada najeviše treba, mi stajemo i nestajemo. Protiv Irana je pritisak apsolutno uradio svoje da smo prvo poluvrijeme izgledali kao blijeda kopija sjajnih ‘Zmajeva’.

Sa Austrojom smo sve vrijeme bili u igri, Tunis i Makedonija takođe ali kad je najviše trebalo da se zapne i da glava ostane hladna, mi stajemo i nestajemo.

Mi stajemo i nestajemo… mi stajemo i nestajemo.. Baš onda kada je bitno, pritisak nas ubije, karakteri popuste i glava postane luda, a onda svi zajedno tugujemo i plačemo, vraćamo se u sivilo teškog života u Bosni i Hercegovini sa željom samo da se još jednom susretnemo sa istim, jer mi znamo da smo bolji, ali smo u ključnom trenutku stali, i nestali.