Čija je Zahiragić dvorska luda?
Sveopšta halabuka koja se digla povodom homofobnog ispada Harisa Zahiragića tek je vrh ledenog brijega i sunovrat Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu koji se mjeri dugom od 40-ak hiljada maraka. Kakva je to studentska organizacija koja se usudi otići u takav dug vidi se o po tome što je osnovna djelatnost bila turistička a ne poboljšanje studentskog standarda.
Teoretski, SPUS treba biti to tijelo koje će omogućiti svim asocijacijama na matičnim fakultetima da funkcionišu besprijekorno i da budu spona prema Rektoratu. Trenutno SPUS ide na ruku upravama svih fakulteta jer im daje izlaz za svaku ozbiljniju akciju pod izgovorom da to nije njihova nadležnost već nadležnost Rektorata. I dok takvo opravdanje veže ruke asocijacijama, SPUS za sve godine svog djelovanja nije uspostavio protokol kojim bi omogućio da asocijacije lakše komuniciraju sa Rektoratom.
Vratimo se stoga Zahiragiću. Ni njegovi nastupi i obećanja nisu išla u tom pravcu, u pravcu jačanja studentskog standarda, uvezivanja asocijacija i zajedničkog djelovanja. Zahiragić to nije ni mogao niti je znao, jer njegova pojava u potpunosti ispunjava trenutnu potrebu jačih igrača.
Naime, odlazeće rukovodstvo (protiv kojeg se vodi sudska parnica na kojoj se ne pojavljuju) pokrenulo je inicijativu za direktno finansiranje Studentskog parlamenta preko Univerziteta. Način na koji bi se to realiziralo nije u detalje poznat, međutim, u principu podrazumijeva da fakulteti uplaćuju određenu svotu SPUS-u koji bi tada raspolagao sredstvima za sve studente. Dogovoreni procenat je 5% od Fonda za razvoj Univerziteta. Teško je vjerovati da će fakulteti finansirati i SPUS i asocijacije svojih studenata.
Da bi se realizirala takva ideja potrebno je skretati pažnju. A Haris Zahiragić je bio idealan kandidat za pravljenje buke koja odgovara njegovoj stranci. Jednom kada se navedena inicijativa usvoji, SDA će kontrolisati i Univerzitet i najvažnije studentsko tijelo. Ekonomski će uvjetovati sve akcije SPUS-a koji će pak uvjetovati sve manje asocijacije po istom principu.
Zahiragić je stoga idealan kandidat, njegovo jedino zaduženje jeste da ne uradi ništa bitno što bi uzdrmalo navedeni plan a sve ostalo je tek predstava sa mnogo selfija. Bitno je spomenuti kako Zahiragić nekoliko puta navodi da nije odgovoran za prethodni rad SPUS-a. Međutim, Zahiragić očito ne vidi problematičnim preuzeti megalomanske ideje iz prethodnog saziva, štaviše, nastavlja u istom ritmu. Zahiragić niti jednom riječju nije razjasnio kojom logikom jedan fakultet treba uplatiti novac SPUS-u da bi potom SPUS uplatio novac asocijaciji, ali manji iznos, organizaciji koja predstavlja studente baš tog fakulteta. Koeficijent i iznos koji bi SPUS uplaćivao asocijacijama od iznosa koji bi inkasirao je nepoznat.
Zahiragić se morao pojaviti, on je krajnji stadij kancerogenog studentskog tkiva. Neodoljivo podsjeća na pojavu bivšeg premijera Mustafu Mujezinovića koji je u periodu od 2009. do 2011. godine kaskaderski oponašao, a ne obnašao premijerske poslove da bi potom pao u zaborav. Najveći uspjeh Zahiragića i Mujezinovića je u tome da njihovi nasljednici moraju izgledati bolje, makar bili i dalje nedostojni stolice predstavnika svih studenata.