U odnosu na Sjevernu Irsku, BiH je zemlja bratstva i jedinstva!

Nakon nedavne posjete Belfastu zaključio sam da je u Bosni i Hercegovini na djelu bratstvo i jedinstvo ukoliko odnos među pripadnicima različitih vjerskih skupina usporedimo sa situacijom u Sjevernoj Irskoj. Vjerovatno je teško zamisliti takvo stanje odnosa iz bosanskohercegovačke perspektive, ali bio sam šokiran onim što sam vidio u Belfastu. Po slijetanju na Aerodrom George Best, taksista me odvezao do hotela Europa koji je opisao kao hotel u kojem je eksplodiralo najviše bombi. U auli hotela nema nikakvih znakova eksplozija, već samo tabla koja označava da je Bill Clinton ovdje prenoćio prilikom posjete gradu. Međutim, ma koliko cijenio i Bestov dribling i Clintonove politike i cigare, jedina interesantna činjenica u Belfastu je sektarijanska podjela izmedju lokalnih protestanata i katolika.

Stoga se zapućujem ka Shankill Roadu, poznatom po brojnim probritanskim, unionističkim muralima gdje žive, rade i rijetko ga napuštaju protestanti. Šetajući u tom pravcu ipak prvo nailazim na Falls Road koji je jednako poznat po muralima, samo je sadržaj drugačiji jer se slavi irski nacionalizam, republikanizam i gdje žive, rade i rijetko ga napuštaju najtvrdokorniji katolici. Između te dvije iznimno dugačke i paralelne ulice proteže se ogromna tvorevina nazvana “Peace Wall” (Zid mira). Očito se radi o zidu, ali na njega je postavljena ograda iznad koje se nastavlja mrežom omeđeni najviši dio što skupa čini skoro nemogućim prebaciti kamen s jedne strane zida na drugi. “Peace Wall” je također ukrašen muralima koji su nešto neutralniji. U Belfastu je trenutno dvadesetak ovakvih zidova koji razdvajaju kršćane jedne vrste od kršćana druge vrste. Isus je valjda zajednički, sveci koji se slave ne moraju biti isti, a bog je, kažu, jedan. Ako ga ima. Ipak, mržnja je očito jača. 

Simboli i heroji

Posljednjih godina porastao je broj zidova i drugih vrsta odvajanja jednih od drugih uz opšte zadovoljstvo s obje strane međa. Mirovni proces ocjenjuje se uspjehom, što iz bosanskohercegovačke perspektive izgleda čudno. Međutim, broj međuvjerskih incidenata je smanjen i obje se zajednice osjećaju generalno sigurnijim otkako su im teritorije omeđene zidovima. Moj je utisak da zidovi imaju više simboličku prirodu jer moguće je prošetati koji kilometar i zaobići ga, te ako neko baš želi da “posjeti” one druge, zid ga neće u tome spriječiti. Ono sto je spriječeno jeste da pijani Irci, bilo koje vjere, u zanosu nakon petog Guinnessa krenu malo u obilazak. Ako moraju naokolo, otrježnjenje na hladnom belfastskom vjetru obično preduprijedi izgrede. Postoje i prolazi u samom zidu koji se, doduše, zatvaraju tokom vikenda, što potvrđuje teoriju o povezanosti konzumacije alkohola i ispoljavanja šovinizma.

Odnos prema drugima ne ogleda se u direktnim uvredama, već u veličanju, slavljenju svojih simbola i heroja. Problem je što su heroji za one druge ubice i zločinci. Zvuči poznato. Kako su dvije ulice paralelne, uočljivo je da su na otprilike istim pozicijama spomen obilježja “palim velikanima” koji su poginuli ili tokom terorističkog napada onih drugih ili su završili na višegodišnjoj robiji kada su sami krenuli u neki od napada. Čak su i lokalne biblioteke na otprilike istim mjestima. 

Kojim jezikom govore Irci?

Falls Road se odlikuje i dvojezičnošću. Imena ulica napisana su i na engleskom i na irskom. Status irskog jezika je uzrok potpune blokade svih političkih procesa u Sjevernoj Irskoj. Katolici inzistiraju na legislaciji i njenom provođenju u praksu, dok protestanti blokiraju proces u strahu da je to znak jačanja utjecaja Dublina i snaženja samouprave. Rezultat je da su svi ostali procesi koji nemaju nikakve veze s lingvističkim pravima zaustavljeni ili usporeni. Britanska vlada je, primjerice, poslala Komitetu pri Vijeću Evrope, čiji sam član i zbog čega sam i bio u Belfastu, nepotpun izvještaj o stanju nacionalnih manjina jer im je nedostajao upravo dio o Sjevernoj Irskoj. Sve stoji zbog inata predstavnika zajednica. Jos jedna sličnost s Bosnom i Hercegovinom.

Ulazim u jednu prodavaonicu. Sve je zeleno, ukrasi su u bojama irske zastave dok se nude figurice i ukrasi iz irske mitologije. Sveti Patrick je bio netom nakon moje posjete, dok je ovaj Uskrs stoti od ustanka iz 1916. koji je označio početak uvođenja današnjeg stanja i podjele na Irsku republiku te Sjevernu Irsku koja je zbog protestantske većine ostala dio Ujedinjenog Kraljevstva. Uzimam dvije figurice za uspomenu koje će mi kasnije ispasti iz džepa u protestantskom pubu. Dok sam se ja unezgodio, niko nije reagovao. Čak se poneko i nasmiješio. Stranci se tolerišu i ljudi su prijatni s obje strane zida. Jedino se međusobno ne podnose. Bosna i Hercegovina mi ponovno na umu. 

Katolici uz Palestinu, protestanti za Izrael
Pokušavam naći taksi da me vozi oko zida do Shankill Roada. Simpatičan vozač kojem lice malo zaklanja zastavica Arsenala na retrovizoru kaže mi da njegova firma ne vozi tamo. Kasnije sam pitao lokalne vlasti kako je to moguće i dobio odgovor da privatna firma ima pravo da odluči šta radi, a šta ne. Deregulacija i neoliberalni kapitalizam tolerišu sve što donosi prihod.

Nakon duge šetnje oko zida napokon sam na Shankill Roadu. Na muralima se slavi Britanija, kraljevska porodica, heroji i zločinci shodno stanovištu koje imate, te neka dalja prošlost i učešća u svjetskim sukobima. Zanimljive su međunarodne reference. Dok katolici veličaju katalonski nacionalizam i pravo na samoodređenje, Nelsona Mandelu i shodno prikazima na muralima izgledno su više na političkoj ljevici, unionisti se svrstavaju na desnicu i od međunarodnih referenci znakovita je podrška Izraelu. Katolički murali iskazuju podršku palestinskoj stvari. Tokom preostalog boravka i posjete vlastima u Stromontu pokušao sam saznati pozadinu ovih međunarodnih veza, ali jedini mogući zaključak je da, baš kao i u Bosni i Hercegovini, ako jedni iskažu simpatije za jednu stranu negdje u svijetu, oni će drugi sasvim sigurno odabrati suprotno.

Škole su podijeljene iako zvanično nije na sceni segregacija. Svi preferiraju da budu uz svoje. To je posljedica stotinu godina života na ovaj način. Većih sukoba nema jer britanska država funkcioniše i ne dozvoljava vakuum vlasti. Bosna i Hercegovina ima samo četvrtinu ovakvog istorijskog iskustva. Pokušavam zamisliti šta će biti ukoliko se ništa ne promijeni u narednom periodu. Tek sada mi je jasno kada Paddy Ashdown ili ostali starci veličaju uspjeh postratnog života u Bosni i Hercegovini. Oni znaju situaciju u Sjevernoj Irskoj.