Evropske liberalne iluzije se raspadaju dok grčka tragedija traje i dalje

Evropske liberalne iluzije se raspadaju dok grčka tragedija traje i dalje
 

Grčka ostaje bez novca. Vlasti u Atini  uzimaju iz fondova za zdravstvo i komunalne usluge da bi isplatile plate i penzije. Bez svježe finansijske podrške teško će isplatiti dug koji stiže na naplatu u julu.

Ne, ovo nije članak iz ljeta 2015. godine, greškom ponovo štampan. Grčka, nakon što je odmarala od centra pažnje, opet je nazad. Još jedno ljeto prijetnji, balansiranja na rubu i cjelonoćnih samitskih spletki.

Problem je relativno jednostavan. Grčka je u zastoju radi nerealnih zahtjeva Evropske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda koji su postavljeni da bi se odobrio novi set mjera štednje kada, kao što sam MMF tvrdi, bolnice ostaju bez injekcija a autobusi ne voze radi nedostatka rezervnih dijelova.

Atina je već pristala na paket mjera štednje vrijedan 5.4 milijarde eura, kao cijenu za dobivanje 86 milijardi eura pomoći koja je dogovorena na vrhuncu prošlogodišnje otegnute krize i očekivalo se da će dogovor biti finaliziran prošlog oktobra.

Isplate kredita su ipak zaustavljene, jer ni komisija ni MMF ne vjeruje da će Grčka ostvariti obećane uštede. Zato zahtjevaju od vlade Alexisa Tsiprasa da obezbjede dodatne „nepredviđene mjere“ u visini od 3.6 milijardi eura koje bi se usvojile u slučaju da Grčka ne ispuni svoje fiskalne ciljeve.

Ovo je gotovo neizbježno, jer je cilj države da ostvari budžetski višak u iznosu od 3.5% bruto domaćeg proizvoda do 2018. i nastaviti taj trend svake naredne godine. Ovo znači da, jednom kada se izuzmu grčke uplate kredita, naplaćeni porezi moraju nadmašiti javnu potrošnju za 3.5% BDP-a. Ovi naročito teški uslovi bi trebali da sruše grčku planinu od duga, koja sada iznosi gotovo 200% BDP-a.

Ako sve ovo zvuči kao ekonomija iz Alise u zemlji čuda, to je zato što jeste tako. Grčkoj se postavljaju budžetski ciljevi za koje MMF zna da su nerealni i postavljaju se da ne bi uspjeli. tada će Grčka biti dalje kažnjena jer ne može da uradi nemoguće.

Očekivano, valada u Atini nije oduševljena ovim prijedlogom. Opisala je ideju kao neobičnu i neustavnu, ali je u slaboj pregovaračkoj poziciji jer očajnički treba kredite i odbacila je svoj zadnji adut u pregovorima prošle godine, kada je odlučila ostati u jednistvenoj valuti bez obzira na cijenu.

Tako da Tsipras radi što je radio prošle godine. Kupuje vrijeme, nadajući se da ako se bude držao čvrsto i zaprijeti još jednim haotičnim ljetom, može natjerati evropske vođe da mu ponude bolji dogovor – lakše mjere smanjenja deficita u paru sa značajnim kreditom pomoći. Za sada, stvar u ruke su preuzeli ministri finansija eurozone, koji hoće svoj komad mesa.

Ovakvo raspoloženje je naročito zastupljeno u Njemačkoj, gdje je popularnost Angele Merkel ispaštala radi njene politike otvorenih vrata prema izbjeglicama. Suočivši se sa rastućim neprijateljstvima, odlučila je da ovo nije vrijeme da se pokazuju bilo kakve slabosti. Pokušala je da umiri njemačke glasače tako što je dala svom ministru finansija, Wolfgangu Schäubleu, slobodu da kritikuje podsticajne politike Maria Draghija koje on promoviše u Evropskoj centralnoj banci, te tako što je insistirala da se Grčkoj ne pruži pomoć sve dok Tsipras ne učini sve što se od njega tražilo.

Merkel se sigurno moli da poklopac ostane na Grčkoj iza 23. juna, jer je teško zamisliti kako bi ponavljanje prošlogodišnje frtutme pomoglo zadržati Britaniju u EU – što je Njemačkoj dugoročno bitnije od par milijardi eura pomoći.

Razlog tomu je činjenica da David Cameron jedino može dobiti na referendumu tako što će osigurati glasove ne-konzervativnih pristalica, od kojih neki smatraju grčku situaciju primjerom svega što ne valja sa EU- nedostatak demokratije, hiperkonzervativan ekonomski plan i insistiranje na tome da je jedinstvena valuta veliki uspjeh, kada je u stvari dokazano da je to ogroman promašaj.

Grčka je dobila prvu od tri tranše kredita pomoći prije šest godina, kada su uslovi dogovoreni vikend nakon opštih izbora u Britaniji. Gordon Brown je odlazio, ali tada je kancelar Alistair Darling otišao u Brisel da raspravi dogovor sa kolegama ministrima finansija iz EU.

Od tada, promjene vlasti su se desile u svim velikim EU zemljama osim Njemačke, kao i u mnogim manjim. Glasači su iskazali svoje nezadovoljstvo tako to su se riješili desnog centra u Francuskoj i lijevog centra u Španiji. Pozdravili su i Silvia Berlusconija u Italiji i Marka Ruttea u Holandiji.

Na lokalnom nivou se dosta toga promijenilo, ali promjena nema u Briselu i Frankfurtu, gdje zvaničnici odgovorni za tvrdoglave politike eurozone i dalje nastavljaju po svome. Glasači širom Evrope su dobili poruku iz načina na koji je Grčki otpor mjerama štednje ugušen  možeš glasati za koga god želiš, neće biti razlike.

Pobuna protiv statusa quo objašnjava zašto Španije ne može da oformi vladu, zašto su dvije stranke koje su dominirale irskom politikom od nezavisnosti jedva nabrale više od 50% glasova na nedavnim izborima, zašto se trka za predsjednika Austrije odigrava između zelenih i desničara, te zašto Marine Le Pen ima podršku u Francuskoj.

Međutim, ovo nije problem koji je jedinstven za eurozonu. Glasači su neprijateljski raspoloženi prema političkom establišmentu SAD-a, a jasno je da mnogi glasači u VB jednostavno ne vjeruju u vladina upozorenja o ekonomskim rizicima britanskog izlaza iz EU.

Situacija u eurozoni je gora, dijelom zbog toga što je demokratski deficit tako naglašen, dijelom jer je ekonomski učinak bio tako neefikasan, a dijelom jer se uporno nastavlja sa politikama koje su se pokazale i neefikasnim i nepopularnim.

Kao što smo Dan Atkinson i ja ustvrdili u našoj budućoj knjizi o propasti jedinstvene valute,* Grčka je tačka gdje su progresivne iluzije smrskane. Do zadnjeg ljeta je bilo moguće vjerovati u tetošenje evropskog sistema posvećenog višem životnom standardu, punoj zaposlenosti i izdašnim socijalnim državama.

Onda je Grčkoj stavljen pištolj na čelo. Tsipras je morao izabrati. Ignoriši šta ljudi žele ili gledaj kako ti banke propadaju. Ovo u zemlji koja je svjedočila ekonomskom skupljanju za četvrtinu kroz pet godina. Teško je vidjeti šta je to progresivno u oduzimanju kupovne moći ekonomiji koja je očajna za potraćnjom. Tada ili sada.

*Evropa ne radi, Larry Elliott i Dan Atkinson, Yale University Press

Prijevod: Vedran Vojinović (Novi.ba)