KAKO OKANČATI KRVAVI RAT: Ovo je jedina stvar kojom se može poraziti Islamska država

Godine 2003. komandant američkih snaga u Iraku David Petraeus postavio je slavno pitanje: “Recite mi, kako ovo završava?”, referirajući se na sukob koji je upravo počinjao. Bilo je to dobro pitanje onda, a dobro je pitanje i sada, piše The Atlantic.

Rat protiv takozvane Islamske države dobiva puno pažnje s naglaskom na neposredna događanja: Je li situacija bolja ovaj mjesec u odnosu na prošli? Dobiva li Islamska država teritorij ili ga gubi? Ubijaju li američki vazdušni udari sada više ili manje ISIL-ovih lidera? No sva ta pitanja važna su samo ako doprinose konačnom cilju konflikta prema uslovima koje bi Sjedinjene Države mogle prihvatiti.

U stvari, nastavlja Atlantic, postoji dovoljno dokaza o ratovima poput ovog i tome kako oni obično završavaju. No, to nije baš ohrabrujuća priča. Prijetnja Islamske države će vjerovatno i dalje opstati, u ovom ili onom obliku, na duže vrijeme.

Građanski ratovi uslijed kojih je izbio sukob Islamske države i SAD-a notorno su teški za prekinuti i vuku se godina. Mada podaci variraju, trajanje takvih sukoba obično iznosi sedam do 10 godina.

Kada i završe, rijetko se događaju marševi pobjedničke vojske u neprijateljski glavni grad, skidanje zastave i uspostavljanje novog stabilnog društva. Građanski ratovi poput današnjeg sukoba u Siriji i Iraku često su složeni sukobi u koje su više strana direktno ili indirektno uključene. Razne lokalne vojne vođe imaju podršku iz vana koji ih finansiraju, obučavaju i treniraju i savjetuju.

Ti koji ih podržavaju obično imaju geopolitičke razloge za to. Stabilna poslijeratna država pod uticajem regionalnih ili svjetskih sila i rivala, često izgleda lošije neko kontinuirani haos – pa tako vanjske sile često podržavaju nastavak sukoba i gerilsko ratovanje ako borci koje podržavaju i izgube teritoriju.

No, dok vanjske strane ubrizgavaju novac i oružje potrebno kako se rivali ne bi konsolidovali, rezultat svega toga može biti dugotrajna pat pozicija u kojoj niko ne može uspostaviti trajnu kontrolu kako bi stabilizovali zemlju, piše Atlantic i podsjeća na takvu situaciju u Demokratskoj Republici Kongo.

Umjesto toga, uzajamna iscrpljenost konačno završava takve ratove. Nakon uništenja gradova i bogatstva, čak i najotporniji borci dolaze do tačke od koje više ne mogu nastaviti. Čak i oni koji ih podupiru izvana na kraju potroše ogromnu količinu novca i izgube entuzijazam za cijeli projekt. Kada se to dogodi, otvara se prostor za mirovne pregovore čime se konačno mogu završiti borbe.

Građanski ratu u Angoli, primjera, trajao je 19 godina i završio 1994. nakon prestanka podrške iz vana i iscrpljenosti i pobunjeničkih i vladinih snaga. No, sukobi su se nastavili 1998. godine. Bez vanjske podrške, bili su kratkog vijeka, pa je trajno rješenje postignuto 2002. godine, nakon gotovo 30 godina borbi s prekidima.

Do te iscrpljenosti može proći dugo vremena u Siriji i Iraku i ostaviti dosta duboke štete. Do danas, Iran, Rusija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, i naravno SAD, između ostalih, podržavali su određene grupe u Siriji i Iraku. Ovaj popis ne uključuje neke prilično bogate zemlje.

Iran i Saudijska Arabija vide rat u Siriji i Iraku kao ključan kako bi spriječili drugu stranu da dobije geopolitičku prednost u regiji. Rusija je bila spremna poslati svoje vojnike kako bi spriječila pad svog saveznika, sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Lokalni saveznici svih ovih strana često su gubili, ali su se onda, zahvaljujući podršci iz vana, ponovno vraćali.

Šta dakle SAD može učiniti u ratu protiv Islamske države? ISIL je samostalniji od ostalih sudionika u ovom sukobu, sami finansiraju svoje ratne napore, uglavnom oporezivanjem ekonomskih aktivnosti u područjima koja kontrolišu. Islamskoj državi fali podrška iz vana koju imaju Asad ili Jabhat al-Nusra ili iračka vlada.Dok nekompetencija grupe da vlada uništava ekonomiju na područjima koje kontroliše, ISIL će vjerovatno ostati bez novca mnogo prije od ostalih učesnika u radu.

Ustvari, možda već pokazuje znakove toga: krajem novembra 2015. grupa je smanjila plate svojim borcima za pola, a zapadni mediji su pisali kako su ekstremisti pokušavali stvoriti gotovinu preko manipulacije deviznim tečajem.

Pravi je problem, piše Atlantic, mnogo dublji od Islamske Države. U Iraku i Siriji mnoštvo grupa ratuju jedne protiv drugih, od kojih su mnoge jednako opasne za američke interese kao i ISIL, a mnoge žele biti ekstremistička avangarda protiv Zapada, pozicija koju sada uživa ISIL. Oni su tu poziciju stekli na račun Jabhat al-Nusre, povezane s al-Kaidom, s kojima se takmiče za novake i resurse.

Čak i ako neki od saveznika SAD-a, uspiju osvojiti nominalni ISIL-ov glavni grad Raku i skinuti ISIL-ovu zastavu, malo je vjerovatno da će to završiti rat, stabilizovati Siriju ili ukloniti ekstremističku prijetnju. To bi samo otvorilo novu fazu, u kojoj bi se rivali Islamske države takmičili za mjesto koje je nekad držao ISIL.

Pravi cilj SAD-a, nastavlja Atlantic, trebao bi biti da završi rat. Trebalo bi 50.000 do 100.000 dobro obučenih vojnika kako bi kontrolisali područje koje je sada pod ISIL-om. Niko ne predlaže takav plan, nezavisno o tome da li bi ti vojnici bili američki, irački, kurdski, saudijski, turski ili nečiji drugi. U nedostatku toga, napadi iračkih ili kurdskih saveznika mogu ubrzati nestajanje Islamske države, ali ne mogu okončati rat.

Ako se ovaj rat završi kao i mnogi drugi prije njega, kraj neće doći kroz savezničku ofanzivu osvajanja glavnog grada, nego kroz međusobnu iscrpljenost aktera. To će se na kraju dogoditi, ali će vjerovatno potrajati još mnogo godina.

Ako je to slučaj, najvažniji doprinos koji Amerikanci mogu dati nije na bojnom polju. Pametna strategija uključivala bi ozbiljne napore pomoći regionalnim silama u suočavanju s humanitarnom katastrofom iračkog i sirijskog nasilja. Pružanje pomoći Iraku, Jordanu i Turskoj kako bi osigurali razumne uslove za izbjeglice, bile bi dio takve strategije.

Humanitarna pomoć mogla bi smanjiti terorističku prijetnju na Zapadu. Najbolji način za detekciju terorista poput onih koji su nedavno udarili na Brisel, Istanbul i Pariz je aktivna saradnja s populacijom unutar koje se teroristi skrivaju. Što je veća mizerija među stanovništvom, to je veći bijes koji može potaknuti terorizam.

Humanitarna pomoć nije samo adekvatan odgovor na patnje – s obzirom na limite onoga što vojne opcije mogu učiniti, može biti i jedan od najvažnijih antiterorističkih alata.

 

(Novi.ba/ Telegram)