Srbin, ni Radovanov ni Alijin...

Uvijek sam želio susresti se sa jednim od osnivača Republike Srpske. Zašto je to tako? Ako uklonimo sve ono što je naučno i racionalno iz naših bića, ne možemo negirati i one duboko emotivne, primordijalne nagone u nama. To je naslijeđe, tradicija, nešto za što duboko vežemo primalne emocije. U tom smislu u meni postoji kontinuitet. Ja jesam Srbin. Barem u onom istorijskom smislu u kojem se to veže za tu pagansko-hrišćansko-vizantijsku kulturološku simbiozu i balkanski mentalitet. Ako uključimo ono racionalno i političko, uvijek sam bio na ljevici, uvijek sam bio liberal u tom smislu, onom koji negira okove usko-nacionalnog kada su u pitanju odnosi sa ljudima. I koji ne želi svoje političke afiliacije graditi samo na nacionalnom, pogotovo u tom balkanskom, sektarijansko-konfesionalnom, kulturološkom smislu.

Pa ipak, naše društvo, u kojem te podjele itekako znače, čovjeka ni racionalno-politički ne mogu isključiti iz svih tih podjela. Vratimo se osnivačima Republike Srpske. Politički trenutak raspada Jugoslavije značio je, neminovno, raspad po tim šavovima. Bilo je jasno da će raspad staljinoidnog režima i restauracija kapitalizma značiti stavljanje upravo tih identiteta u prvi plan. Taj proces me je zatekao kao devetogodišnjeg dječaka, koji je ostao na strani „drugih“, koji je mogao svjedočiti svim političkim, ekonomskim, kulturološkim, mentalitetskim lažima i jednih i drugih, svojih i onih koji su „prvim demokratskim izborima“ to prestali biti. Danas sam gledao u oči osnivača Republike, htio to ne htio, svoga kulturološkoga, a sada i političkoga naroda. I suština onoga što sam pitao Momčila Krajišnika je bilo sljedeće.

Zbog čega ste težnju za slobodom, borbu za ono što se , spletom globalnih politika drugima garantovalo, a „nama negiralo, tu borbu uprljali pretvaranjem svoje politike u supstancijalnu mržnju prema drugome: zašto je nastanak „naše“ Republike morao značiti smrtnu i svaku drugu presudu drugima na „našoj“ teritoriji. Da li ste mogli učiniti, ako već tvrdite da ste nevini, daleko više da se to ne dogodi, da danas, mi, kulturološki i politički Srbi ne nosimo sebi stigmu zločina i onoga što je presuđeno kao genocid? Odgovori su bili čudni i nedorečeni. Ne mogu reći da u riječima Momčila Krajišnika nisam osjetio iskrenost, makar onu ljudsku, ne anđeosku i ne đavolsku, nemanihejsku, iskrenost koja sebe samu želi uvjeriti da je, zapravo, nevina, da je, možda, imala propusta, ali da nije imala veze sa svim tim... I tu je sjedio pred mnom, taj čudni starac, bitan relikt prošloga sistema u sadašnjem, u čijim sam očima zaista pročitao iskrenost da me želi ubijediti da je upravu, da sam mlad, da sam poput njegova sina, da ništa ne shvatam.

Ali, u svemu tome nema mjesta za prepuštanje međuljudskim odnosima. Politički svi znamo gdje smo i šta smo i šta smo izabrali. Ja ne mogu da biram licemjerno zvanično Sarajevo sa svojim srpskim marionetama, izrodima, poltronima Alije Izetbegovića i njegovog kretenskog nasljeđa koje je sam, s pravom, prezirao, ali su mi Krajišnikovi izgovori isto tako prazni, nepošteni i besmisleni. Štoviše, njima sam duboko,  rastužen. To sam mu i rekao. Jesam Srbin, politički ljevičar, ideološki liberal, za mene je Hristos posredi nas, doživljavam ga i u Krajišniku i u Izetbegoviću, u svemu onome što su mogli biti, a nisu i, posebno, u raspetim u žrtvama njihovih politika... Ja sam Srbin, hrišćanin, ni Radovanov, ni Alijin.