Federalna ljevica na aparatima
Ljevica u Federaciji BiH je na izdisaju. U pisanju našeg portala o najnovijem istraživanju jedne ugledne međunarodne agencije u kojem se na relevatnom uzorku procjenjuju šanse, izgledi i podrška političkim subjektima na predstojećim lokalnim izborima najavljenim za oktobar ove godine, podrška strankama socijalno-liberalne provincijencije (SDP, DF i NS) u Federaciji BiH procjenjuje se na ukupno 14,4%. Od tog broja podrška SDP-u BiH je navodno pala na mizernih 3,9%!
Glasovi dobiveni na opštim izborima 2010. i 2014. i procjena za 2016. godinu
Trenutna podrška Demokratskoj fronti Željka Komšića, stranke nastale na cijepljenju SDP-a 2013. godine, se procjenjuje na 8,4%, dok procijenjena podrška lokalne sarajevske stranke Naša stranka dostiže 2,4%. Ukoliko se usporede rezultati „ljevice“ 2010. godine sa rezultatima opštih izbora iz 2014. godine, onda se može uočiti neznatan pad u podršci „ljevice“ od 2%, ali uz drastično drugačiju raspodjelu glasova koja oslikava rascjep SDP-a i DF-a, u korist DF-a, koja se zadržava i u najnovijoj procjeni podrške tim strankama. Prognoze podrške Našoj stranci idalje su mizerne, ali uporedive sa prognozom SDP-ove podrške.
Krah „ljevice“ koji se bilježi od prošlih izbora može se pripisati dva puta viđenim sklapanjem neprincipijelnih koalicija i trgovine foteljama, uhljebljivanjem kadrova, te nepromijenjenom ekonomskom i političkom situacijom, ali i minornim razlikama u obećanjima stranaka ljevice, centra i desnice. Stranke „ljevice“ dovele su se do situacije da su danas u vrlo nezavidnom položaju i da su skoro neprepoznatljivi u moru političkih opcija koje se nude u BiH.
Neprincipijelne koalicije 2010-te i 2014-te
Pad ukupnih glasova SDP-a na zadnja tri izborna ciklusa i procjena za 2016. godinu
SDP-u danas, stranci sa najvećim brojem glasova izašlih glasača i nominalnom pobjedniku opštih izbora 2010. godine u BiH, od tadašnje pobjedničke euforije nije ostalo mnogo. SDP je insistirao na principijelnosti, pri tome pogazio mnoge principe, ušao na samom početku u razgovore za formiranje vlasti s Karadžićevom strankom SDS, gradio predizbornu kampanju na kritici aktualne vlasti, koju je predvodila SDA, a po završetku izbora, u vrlo kratkom vremenu ušao u partnerstvo s njima.
Odbijanje tadašnjeg SDP-a da uđe u koaliciju s dva HDZ-a zbog sukoba oko problema raspodjele ministarskih mjesta, riješeno je kada je SDP oko sebe okupio dvije manje hrvatske stranke. SDP je mjesecima pokušavao iz vlasti isključiti HDZ i HDZ 1990, povezujući se s bosanskohercegovačkim HSP-om, stranci radikalnodesne političke provincijencije i strankom Radom za boljitak, koju su osnovali poznati mesni prerađivači Lijanovići, od kojih je jedan kasnije postao ministar u vladi SDP-a. Dva HDZ-a to i danas uzimaju kao primjer ugroženosti Hrvata, a čega je najveći primjer bio izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, za što su većinom zaslužni bili glasovi iz izbornih jedinica sa bošnjačkom većinom.
Nalik dešavanjima iz 2010. godine, formiranje novih vlasti u Bosni i Hercegovini 2014. godine na svim razinama ponovno je dovelo do neprincipijelnih koalicija dojučerašnjih „nepomirljivih protivnika”. SDA, DF i HDZ su formirale prvu vlast nakon izbora u FBiH, a na državnom nivou dopunjeni su bili Savezom za promjene koja okuplja narodnjačke i centrističke stranke iz Republike Srpske i koje čine opoziciju Miloradu Dodiku. Vlast u Bosni i Hercegovini sastavljena je prije svega zahvaljujući manevrisanju tada mlade Demokratske fronte, koja sebe smatra jedinom istinskom socijaldemokratskom strankom, odnosno jedinom strankom lijevo od centra u Bosni i Hercegovini. Željko Komšić, njezin lider, je sa istomišljenicima SDP napustio zbog „neprincipijelnih koalicija” sa SDA-om i drugim nacionalističkim strankama. Demokratska fronta koja je cjelokupnu predizbornu kampanju gradila na kritici SDA-ovskog tranzicijskog kriminala, sa dojučerašnjim „pljačkašima” odlučila je potpisati zajednički program.
Buldožer proces, Platforma, Sporazum o rastu i zapošljavanju i Reformska agenda
SDP je na izbore 2010. godine izašao sa svojih tzv. „Pet politika“ iz kojih je kasnije proizašla i famozna „Platforma“ koalicije koju je predvodila. U njoj su definirani ekonomski i politički prioriteti, set pitanja u vezi (navodnog) ekonomskog oporavka, kao i set konkretnih zakonskih rješenja koje je potrebno donijeti na svim nivoima u BiH. Na drugoj strani, DF nije nalazio previše problema da formira koaliciju 2014. godine i da bude autor njenog programa, čija je suština paket mjera zvani Compact for Growth and Jobs (Sporazum o rastu i zapošljavanju za BiH).
Mjere ekonomskog oporavka koje donosi sada već zaboravljenih pet politika, platforma i sporazum svode se na „poboljšanje konkurentnosti” kroz „smanjenje troškova rada”, „jačanje privatnog sektora”, „privlačenje stranih investicija”, „povećanje transparentnosti” i reformu sistama socijalne zaštite kako bi se smanjili izdaci za tu oblast, a sve također u svrhu ubrzavanja procesa euroatlantskih integracija BiH.
Ovo nisu bile jedine inicijative iste vrste u BiH. Sjetimo se „Buldožer procesa” bivšeg Visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Paddya Ashdowna, koji je 2003. odlučio da “raščisti papirologiju koja sprečava otvaranje novih radnih mjesta i besmislene propise”, a tu je i aktuelna „Reformska agenda“ sličnog ili istog seta fraza.
Danas, 11 godina, ili 6 godina, ili 5 godina, ili 2 godine, zavisno koji sporazum, platformu i agendu posmatramo, od optimističnih predviđanja nije ostalo ništa, što stare i nove političke partije, poput DF-a, ne sprječava da ih predstavlja kao jedine, neizbježne i djelotvorne poteze.
Zanimljivo je da je upravo DF kao navodna partija ljevice u svome političkom programu doslovno prepisala odrednice Sporazuma o rastu i zapošljavanju te se zalaže da rasterećenje privrede “treba posmatrati u kontekstu da se poslodavci stimulišu ka novom zapošljavanju i smanjenju zapošljavanja mimo znanja nadležnih organa vlasti (rad na crno). Ovdje će biti važno ići paralelno sa smanjenjem tekućih izdataka na svim nivoima vlasti [...] Konačni cilj je da ekonomija zemlje podstakne zapošljavanje i podigne svoju konkuretnost na viši nivo.”
Debakl uvijek novog/starog spašavanja poretka gdje se radnike uvjerava da je smanjenje doprinosa na rad zapravo mjera u radničku korist i to u zemlji u kojoj nezaposlenost i dalje iznosi približno 40% ukupnog aktivnog radnog stanovništva, a gdje je porezni klin na bruto platu od 34% (ako se uračunavaju topli obroci i regresi) koje se koriste manji nego u zemljama uporedivog privrednog stanja i manji od zemalja od kojih smo ekonomski zavisni u vanjskotrgovinskoj razmjeni, poput Njemačke. Investicije očito imaju drugih razloga nedolaska u BiH. U njihovim predizbornim kampanjama evociraju se uspomene na NOB i tekovine ZAVNOBiH-a, ali u njihovoj ekonomskoj politici nema ničeg lijevog.
Unatoč tome, bh. ljevica se svakom izmjenom programa, usvojenim novim izbornim politikama i sl. ponaša uvijek kao da imamo posla sa nekom posve novom doktrinom, a ne onom koju je, u ovom ili onom obliku, zagovarala gotovo svako, bio on vlast ili opozicija, od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Za i protiv novog ZOR-a
SDP dok je bio u vlasti, 2012. godine (uključujući kadar današnjeg DF-a), najprije je sačinila nacrt novog zakona o radu, a zatim i predložile usvajanje zakona, protiv kojeg su se okrenuli zbog namjere SDA i HDZ-a da pronađu nove koalicione partnere i izbace Demokratsku frontu iz koalicije na federalnom i kantonalnom nivou vlasti u FBiH. Usvajanje po hitnom postupku je na kraju omogućio glas Naše stranke, čiji je zastupnik Dennis Gratz objasnio da je njegova stranka za Zakon pristala glasati uz amandmane koje je predložila, od kojih, na kraju, ni jedan nije uzet u obzir. Nova zakonska rješenja za koja se pobrinuo pritisak stranog faktora u obliku MMF-a, a za koje je praksa pokazala da uz slično zakonodavstvo poput Makedonije i Srbije i čak uz veću liberalizaciju, ne donose nikakva poboljšanja ekonomiji, napisana su i usvojena od strane "ljevice".
Socijaldemokratija bi u svojoj osnovi morala podrazumijevati kombinaciju privatnog poduzetništva i javnih, odnosno budžetski finansiranih sektora. Ona također znači postojanje ekstenzivnog sistema socijalne sigurnosti, sa jasnim strategijama suzbijanja efekata siromaštva i osiguranja građana od gubitka prihoda kao posljedice bolesti, nezaposlenosti, odlaska u mirovinu i sl. Socijaldemokratija također podrazumijeva državna tijela koja reguliraju privatni kapital u interesu radnika , vodeći računa o njihovim pravima (putem jačanja sindikata), o pravima potrošača i poticanju fer tržišne konkurencije.
Politike SDP-a i DF-a (pa i Naše stranke) to nemaju. One ne predstavljaju interese radnika koje navodno zastupaju i to se može primijetiti opadanjem podrške „ljevici“.