Koliko je desničarski ekstremizam povezan sa nezaposlenošću?

Danas desničarske političke stranke vežemo za vatrenu islamofobiju, ali to nije uvijek bio slučaj, ali veza između ekstremne desnice, posebno u Europi, i islamskog radikalizma je nastala već davno, a pristalice obje grupe dijele neke bitne osobine.

Ove veze su često bile jako očite. Amin al-Husseini, veliki muftija Jeruzalema između 1921-1937, održavao je bliske veze sa fašističkim režimima u Italiji i Njemačkoj. Mnogi nacisti našli su utočište na Bliskom istoku nakon Drugog svjetskog rata, a neki čak i u islamu. Julius Evola, reakcionarni talijanski mislilac čiji je rad inspirisao Evropsko pravo u poslijeratnom periodu, se izričito divio konceptu džihada i žrtve koju džihad zahtijeva.

Nakon napada 11. septembra, 2001. godine, u Sjedinjenim Američkim Državama, neo-nacisti u SAD-u i Evropi su hvalili napadače. Jedan američki predstavnik neonacističke grupe, rekao je da bi volio da njegovi članove imaju "barem upola hrabrosti kao oni." U Francuskoj su održane proslave napada na sjedište Nacionalnog fronta, a njemački neo-nacisti spalili su američku zastavu. Islamistička grupa Hizb ut-Tahrir je 2003. godine bila zabranjena u Njemačkoj, djelimično  zbog svoje veze sa krajnje desničarskim partijama.

Za razliku od liberala i ljevičara, desničari i islamistički ideolozi promovišu autoritarnu, hijerarhijsku, a često i ritualizovanu viziju društvenog poretka i svakodnevnog života. Oni obećavaju da će očisti društvo od korupcije i vjeruju da njihova rasna ili vjerska "nadmoć" opravdava pokoravanje, pa čak i porobljavanje drugih.

Prema političkim psiholozima, konzervativni i desničarski stavove imaju potrebu za zatvaranjem društva i oštro razgraničavanje ko je ravnopravan član društva, a ko nije. Dok se ovakva istraživanja fokusiraju na pojedince, postoje dokazi da desničarski i islamistički ekstremisti posjeduju ove osobine ličnosti.

Počnite sa islamistima. Nekoliko džihadista operativaca su poznati po svojoj opsjednutosti čistoćom. Faisal Shahzad, koji je postavio bombe u New Yorku na Times Square, je pedantno brinuo o svom stanu u Bridgeport, Connecticut, prije odlaska na neuspjelu misiju bombardovanja. Mohamed Atta, glavni otmičar tokom 9/11, ostavio je uputstva za njegovu sahranu, tražeći da se nijedna žena ne približi njegovom tijelu i da muškarac može da opere njegove genitalije samo sa rukavicama.

Selefijski džihadisti strukturiraju svoje živote u skladu sa doslovnim čitanjem islamskih svetih spisa, što je jednostavan način da zadovolje svoju potrebu za ''zatvorenim društvom.'' Što se tiče njhove opsesije identifikacije ko je ravnopravan član društva, za to postoji al-wala' wal-bara, doktrina selefizma koja naređuje vjernicima da se distanciraju od nevjernika, uključujući i nečiste muslimane.

Potreba za sigurnošću se proteže izvan religije. Kao što je istraženo u knjizi ''Inženjerstvo džihada'', od 1970-ih, neproporcionalan udio islamističkih radikalista su se okrenuli težim tehničkim oblastima, nego lakšim predmetima koji nude manje jasne odgovore. Obojica Shahzad i Umar Faruk Abdulmutalab, bombaša iz Nigerije koji su pokušali da detoniraju eksploziv na avionu u 2009. godini, su bili inženjeri. Od 25 osoba direktno uključenih u napad 9/11, osam su bili inženjeri, uključujući i dva lidera, Atta i Khalid Sheik Mohammed.

Da bi se utvrdilo da li se nešto sistematski dešava, ispitali smo više od 4.000 ekstremista širom svijeta. Otkrili smo da je, među islamskim radikalcima koji su rođeni i školovali se u muslimanskim zemljama, postojalo 17 puta više inženjera nego u ostaloj populaciji, a udio fakultetski obrazovanih među radikalima je bio četiri puta veći.

U muslimanskom svijetu, više inženjera ima tendenciju da se pridruži radikalnim grupama u zemljama u kojima ekonomska kriza onemogućava zapošljavanja. Više je vjerovatno da će se pridružiti na početku takve krize, jer se inženjeri, među svim skupinama obrazovanih ljudi, prvi počnu osjećati frustrirano zbog nedostatka mogućnosti zapošljavanja.
Ali to nije cijela priča. Inženjeri također čine neproporcionalan udio islamskih radikala koji su odrasli na Zapadu, gdje su veće mogućnosti za zapošljavanje,jer će jako teško ostaviti nasilni islamizam iza sebe.

Radikalni islamisti nisu jedina grupa sa neproporcionalanim udjelom inženjera. Među radikalnim desničarima s visokom stručnom spremom, inženjeri su slično zastupljeni, dok sa druge strane gotovo da nema inženjera među radikalnim ljevičarskim grupama, oni su više zainteresovani za diplome humanističkih i društvenih nauka.

Analizom anketa sa podacima od oko 11.000 muških maturanata iz 17 europskih zemalja, otkrili smo da, osim što na političkoj desnici, inženjeri vode, jer ih u prosjeku ima mnogo više nego drugih diplomaca, a potreba za zatvaranjem društva je izražena kao i kod islamista. Ove osobine su mnogo slabije među diplomcima humanističkih i društvenih nauka, kao i među ženama. 

Žene imaju jaku prisutnost u radikalnim ljevičarskim pokretima, dok su gotovo odsutne i kod radikalnih islamista i desničarskih ekstremista. Korelacija između psiholoških osobina, akademskih disciplina, i prisutnost u različitim radikalnim grupama je gotovo savršena. Naravno, većina ljudi koji studiraju inženjering ili imaju jaku sklonost naređivanju, neće postati radikalci, što znači da se ovi faktori ne mogu efikasno koristiti u profiliranju, ali je ovakav uvid u psihologiju radikalizacije jako važan. 
Zapadne i mnoge arapske vlade zapošljavaju stotine ljudi kako bi odvratili potencijalne radikaliste od toga, ali bez jasnog razumijevanja psihološke potrebe kojoj ove ideologije služe. Ostaje još mnogo istraživanja da se uradi, ali sticanje razumijevanja i znanja o ovoj temi može pomoći da se ovaj problem te zadovolje psihološke potrebe, prije nego se javi radikalizacija.

Diego GAMMBETTA je profesor društvene teorije na Institutu evropskog univerzitetaSteffen HERTOG je profesor komparativne politike na Londonskoj školi ekonomije.