UPOZORENJE: ‘Treći svjetski rat je već počeo u Iraku, ali to nije ono najgore’
Iako se o sukobu u Siriji više puta pisalo kao uvertiri u Treći svjetski rat, posebno nakon sukoba Rusije i jedne članice NATO-a, američki politički analitičar Peter Van Buren, ističe da je taj rat već počeo i to u Iraku.
U svojoj analizi, Van Buren, koji je u 24 godine radio u američkom State Departmentu, ističe i jednu još goru istinu: Čak i ako se ISIL uništi, na njegovo mjesto će doći nešto još gore.
Smrt američkog marinca kojeg je ISIL krajem marta ubio u raketnom napadu, pokazala je kako je u Iraku smješteno znatno više no što bi Pentagon volio priznati i to za barem 2000. Postoji barem jedna baza (gotovo sigurno dvije), a specijalne jedinice su uzduž i poprijeko Iraka. SAD više ne može uljepšavati istinu, govoriti o “izdvojenim akcijama” – njihova vojska je na terenu.
A situacija je više nego mračna. U Siriji, svako ratuje protiv svakog. Čak i paravojna jedinica koje potpomaže CIA (Fursan al Haq ) se bori Sirijskih demokratskih snaga koje oprema i finansira Pentangon. Britanski, jordanski i američki specijalci bore se protiv raznih neprijatelja u Libiji koja je potpuno propala kao država, a haos već sada polako metastazira u susjedne države. Po tome, Libija je na korak do toga da postane drugi Irak.
No, Irak ostaje središte onoga što jordanski kralj Abdullah naziva Trećim svjetskim ratom. To je mjesto koje je okotilo Islamsku državu, ali i mjesto kojeg SAD ne kani napustiti. Naprotiv, ukopava se.
Priča o tzv. Islamskoj državi, regionalnim sukobima i angažmanu stranih, zapadnih sila može se pratiti do proizvoljne, “aljkave” podjele Osmanskog carstva nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, kada su Britanci i Francuzi ovlaš iscrtali granice novih država ne uzimajući u obzir ni sunitsko-šijitsku podjelu, ni Kurde a ponajmanje nomadska plemena. Može se spomenuti i Izrael, kao država koju je Zapad jednostavno nametnuo regiji nakon Drugog svjetskog rata, prenosi Danas.
No stvarni put u propast počinje 2003. kada američka invazija na Irak pušta na slobodu silu koja sada sije haos širom Bliskog istoka. Nakon okupacije, SAD se morao suočiti s nemogućim izborom – iračka vlada koju bi činili šijiti (koji su većina u Iraku, ali bliski susjednom Iranu) ili sunitska vlada (koja je pak bliska svrgnutom diktatoru Sadamu). A tu su još i Kurdi, koji su zahtijevali autonomiju.
Teroristički napadi, korupcija i potpuno neučinkovita središnja vlast zbližili su obične Iračane koji nisu marili ni za kakve ideologije i vjerske fanatike. A Agu Graib i ostalo američko nasilje je zacementiralo taj novopečeni odnos.
Jedan od viših zapovjednika Islamska države objasnio je kako je zatvor u kampu Bucca, kojim su upravljale SAD, direktno zaslužan za uspon nasilne, teokratske države unutar podijeljenog, ali tada još uvijek sekularnog Iraka.
“On je napravio sve; izgradio našu ideologiju. Mi nikada ne bismo mogli skupiti toliku podršku; ni u Bagdadu niti bilo gdje drugo” kaže. Kao reakcija, prvo je došla Al Kaida u Iraku, a potom i njena nasljednica: Islamska država.
Kojih godinu i pol unaprijed posljedice su očite: teroristički napadi u Parizu i Briselu, a američka misija spašavanja Jazida brzo se pretvorila u savjetnike na tlu za vazdušne operacije. A potom i u današnje, ne može se drugačije nazvati, ponovno raspoređivanje vojnika.
Čak i ako se Islamska država uništi, problemi u Iraku, Siriji i gotovo svugdje drugdje na Bliskom istoku ostaju. Islamska država je ponudila jedan odgovor na sekstaško nasilje, nefunkcionalne “nacionalne” države i stalno uplitanje Zapada, koliko god taj odgovor bio krvav. Ako IS nestane, tu prazninu treba popuniti nešto drugo. Korijen problema je poremećena ravnoteža snaga na Bliskom istoku. Jednostavno, previše smjenjenih režima.
Glavni saveznici SAD-u protiv Islamske države u Iraku su šijitske paravnojne snage. Dobili su novo ime – Jedinice narodne mobilizacije – no to ne mijenja ko su oni: suprotna strana vjerskog sukoba. Jedan posebno zastrašujući primjer: šijitski borac pitao je korisnike na Instagramu da odluče glasanjem hoće li ili ne smaknuti sunitskog zatvorenika.
Washington se nada da su paravojne trupe i SAD ujedinjeni protiv zajedničkog neprijatelja – loših sunita u islamskoj državi. Iranci i njihovi saveznici u Bagdadu, koji također podupiru iste trupe, vjerovatnije vide kao rat protiv svih sunita.
Posredovanje i dogovor, pa čak i prisila na saradnju frakcija u Iraku koje se bore protiv ISIL.a jednostavno je nemoguća. Ako to nije moglo postići 170.000 američkih vojnika tokom devet godina neće uspjeti niti sa znatno manjim sredstvima u manje vremena. Štoviše, nije uopšte jasno šta je uopšte ostalo – šta bi uopšte SAD mogao još “čačkati” i ima li SAD uopšte još ikakvog kredibiliteta u regiji. No mnoge grupe će se pristati na sve samo kako bi dobili pristup američkom oružju.
Svi političari obećaju uništavanje ISIL-a. No promjena na vidiku baš i nema. SAD-u, kao jednog od ključnih igrača predstoje izbori. No čini se kako će Obamin nasljednik jedino moći primijeniti “smionu, novu – deceniju staru strategiju”. Onu koju je već primijenio George W Bush. Ako rat u Iraku nije riješio problem prošli put, zašto bi ovaj?