ISPOVIJEST MAJKI TERORISTA: Pitala sam ga "zašto sine", rekao mi je samo "moram"

"Znam da je nezamislivo povjerovati nakon svega što se dogodilo, ali to nisu bili loši momci. Uživali su u životu, izlazili, družili se sa djevojkama. Njima je samo bila potrebna pomoć. Mi nismo krive, vjerujte. Nismo tako odgajale djecu", kaže majka teroriste iz četvrti Molenbek koja je ostala bez sina nakon što ga je fanatizam pretvorio u mašinu za ubijanje.
Majke terorista žive u siromašnim četvrtima evropskih gradova i nisu vjerski fanatici, dok se njihova djeca  surovo obračunavaju sa državama u kojima su rođena. Reporteri italijanskog časopisa "L'Espresso" uputili su se u sada već ozloglašenu briselsku četvrt Molenbek, koja je u srednjem vijeku bila poznata po hodočasnicima koji su dolazili zbog čudotvornog bunara Svete Gertrude. Kvartovi u kojima cvjeta islamski radikalizam ima po cjeloj Evrodi i u njima se regrutuju religijski fanatici. Nakon svakog terorističkog napada glavno pitanje koje se postavlja jeste ko su roditelji islamskih terorista?

Bio je dobar učenik i sportista

Jedna od majki terorista iz Molenbeka nedavno je dobila pismo od čelnika Islamske države u kom je pisalo: "Čestitam. Budite ponosni na njega. Sada je mučenik, umro je u borbi protiv nevjernika". Pismo nije sadržalo nikakve informacije o tome gdje je poginuo ili gde je sahranjen.
Gospođa koja je predstavljena kao Žeraldina izjavila je za Guardian u vezi sa poginulim sinom: "Sudbina je htjela da umre tamo". Ona je prije 25 godina prešla u islam udajom za Marokanca. Njen sin Anis napustio je Molenbek godinu dana ranije da bi se pridružio borcima Islamske države u Siriji, dok je njegov prijatelj učestvovao u terorističkom napadu u Parizu. Ona nastavlja: "Ljudi me zovu majkom teroriste, ali ja to nisam. Anis je bio dobar učenik i sportista. Njegov život se promijenio preko noći i odjednom ga je zaokupio islam. Danima je pričao o Palestini i Izraelu, Siriji, islamu, zaključivši da je dužnost svakog muslimana da pomogne ljudima u nevolji. Svađao se sa ocem o značenju Kurana i odlučio je da ode u Siriju. Nismo mogli da ga zaustavimo".

Druga majka teroriste s tugom priča o sinu: "Samo mi je jednog dana rekao da ide u Siriju. Pitala sam "zašto, sine?". Rekao mi je samo: "Moram". Otišao je, a da mi pravi odgovor nije dao. Jedini odgovor koji sam dobila bila je potvrda da je poginuo”.

Slobodan život

Majke su osnovale su organizaciju “Zabrinuti roditelji”, jer mnoge od njih nisu mogle stupiti u kontakt s djecom mjesecima. Kada bi se dogodio neki užas, samo su sa strepnjom čekale policijski poziv i objavu imena terorista. Malika, jedna od nesrećnih majki iz Molenbeka, kaže da je već izgubila jednog sina u Siriji i da joj je sada jedini cilj da spriječi ekstremizam kod druge svoje djece. “To me drži u životu”, kaže ona.

Odlazak u džihad

“Meni je sin došao jednog dana i pitao me da li može da se oženi po islamskim pravilima. Nisam mogla da vjerujem da će to biti njegova ulaznica za odlazak u džihad”, govori jedna od majki koju je već drugi dan dočekao prazni sinovljev krevet. Otišao je u Siriju i još uvijek ne zna njegovu sudbinu.

Reporter New York Timesa iz Pariza je prepričao razgovor s jednom majkom čiji je sin naprosto nestao. Otišla je u policiju da prijavi njegov nestanak i tamo saznala da je na spisku opasnih terorista. Kaže da ništa nije primjetila do dana kada je misteriozno otputovao u nepoznatom smjeru.
“Institucije ne čine dovoljno da nas razumju, da spriječe ovo što se događa”, kaže jedna od majki, dok vlasti u Belgiji naglašavaju da to nije potpuna istina. Za posebne programe edukacije u Belgiji su osigurani milioni eura kako bi se spriječio radikalizam u rizičnim gradskim četvrtima. Nastoji se da se pojača policijska aktivnost u Molenbeku, mjestu koje nije omiljeno policijskim patrolama. Nedostaje najmanje 70 policajaca u četvrti koja podsjeća na Harlem od prije dvadesetak i više godina.

A majke kao majke. Prestrašene za svoju djecu, uz neograničenu ljubav i zaštitništvo. Ne odlaze u policiju ni kada primjete nešto sumnjivo bojeći se posljedica. Zatvaraju oči, traže savjete od “starješina”, strahujući da će ih sredina proglasiti doušnicima ako otkriju vlastima radikalizaciju svoje djece. Sve ostaje u četiri zida dok se ne dogodi tragedija.

Mladi naučnik Montaser Aldemeh, koji živi u Molenbeku i savjetuje borce koji se vraćaju iz Sirije da se ponovo uključe u normalan život, kaže da je lično poznavao mnoge koji su kasnije počinili terorističke napade. “Dolazili su u kafiće u koje i ja idem s vremena na vrijeme. Tu su razgovarali, kovali planove, razmjenjivali DVD-jeve. Svi su po pravilu koristili društvene mreže i kontaktirali preko njih.”

Gospođa Žeraldina, s početka priče, kaže da vjeruje da je njen sin iz “prve kategorije”.

“Bio je srećan tamo u Siriji, živio je svojim životom, želeo je da živi kao dobar musliman.” Ali, priznaje da postoje i dva “različita Anisa”, jedan, majčin sin, i drugi, koji je postao fanatik i zamjerao svom ocu što je ostao u Evropi i pretvorio se u “lošeg muslimana”. Njegova majka se sjetila jednog razgovora na društvenim mrežama kada je predložio da mu kupe kartu za povratak u Evropu, ali se nakon nekoliko sati predomislio. Ostao je vječno u Siriji, navodno je ubijen u blizini aerodroma u Der Ezoru u istočnoj Siriji.

(Jutarnji list)