Suljagić: Presuda Karadžiću je prilika da pričamo o budućnosti

Prije svega, presudu Karadžiću dočekujem u Bratuncu, u istoj kući iz koje sam protjeran u maju 1992. godine. Za razliku od prije 25 godina, kada je sve vrilo od života, danas je ovo pustinja. Preko puta moje kuće živi jedna starija žena, a dole preko ceste još dvije. Kao da je neko skalpelom isjekao život sa slike, ništa više ne liči na sebe: niti kuće izgledaju kao kuće, niti ljudi liče na ljude. Sve su to prazne ljušture.

U Bratuncu, u kojem sad dominantno žive Srbi, presuda sigurno neće biti dočekana sa istim osjećanjima kao u muslimanskim selima u okolini. Vjerovatno je da ne dijelimo mišljenje ni o onome što se ovdje događalo prvo u maju 1992. godine, a potom i u julu1995. Razlog za to je što su jedna za drugom Vlade Srbije, prije svega Srbije, a potom i ovog entiteta ulagale i nastavljaju da ulažu silne budžetske pare, energiju i resurse u poricanje pravosudno utvrđenih činjenica o genocidu počinjenom nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne.

Pomirenje i budućnost se ne grade praznim gestama, riječima saučešća i dolaskom ili ne na dženazu u Srebrenici, nego uskraćivanjem budžeta za odbranu optuženih za genocid i zločine protiv čovječnosti, lustracijom državnog i aparata represije i javnim - dakle državnim - podizanjem svijesti o onome što se dogodilo. Genocid, kao i negiranje genocida, su procesi koji se odvijaju od vrha prema dnu: najupečatljiviji recentni primjer takvog negiranja je mobilizacija svih resursa države Srbije ne bi li Savjet bezbjednosti UN-a bio spriječen u usvajanju potpuno neobavezujućeg dokumenta o genocidu u Srebrenici.

Ali isto tako, mislim da je presuda Karadžiću prilika da pričamo i o budućnosti. Govorim u svoje ime kada kažem da cijeli svoj život znam za rat ili posljedice rata. Siguran sam da nisam jedini. Smatram da je sa svakim zločinom nad bosanskim muslimanima Karadžić - odnosno Slobodan Milošević, da ne zaboravimo ko je zapravio rukovodio svime - nanio i srazmjernu štetu onima u čije ime je tvrdio da čini te zločine: Srbima. Bosna i Hercegovina i Srbija su zbog toga danas dvije najzaostalije zemlje u Evropi. Zemlje iz kojih godišnje odlaze cijeli gradovi omladine, 80.000 do 100.000 stanovnika u najboljim i najproduktivnijim godinama. Za dvadeset godina i BiH i Srbija će doživjeti najveći demografski pad u Evropi. A sve političke elite su i dalje zarobljene duboko u prošlosti. Niko ne priča o Bosni i Hercegovini za trideset ili četrdeset godina.

Uz sve zločine, svu prolivenu krv, "razvod" nažalost ili nasreću nije uspio. Ono što nam je danas potrebno su odgovorni i hrabri ljudi s obje strane Drine, ljudi spremni da plate političku cijenu i izgrade zajedničku viziju budućnosti ovog dijela svijeta. Samo tako i jedni i drugi ćemo imati nekih izgleda na bilo kakvu budućnost. U suprotnom, Radovan Karadžić će pobjediti.