Timovi i Fadilov tim

Premijeri Tim Orešković i Fadil Novalić ovih su dana u slavljeničkom raspoloženju. Prvi obilježava mjesec dana na čelu Vlade Republike Hrvatske, dok se ovom drugom nekako posrećilo da izgura punu godinu na čelu izvršne vlasti Federacije BiH. Stoga je premijerskom duetu izuzetno važno šta će u ovu poznu zimu na pragu novog proljeća izjavljivati u javnosti. 

Tako je, naprimjer, Novalić čestitao bh. građanima u Federaciji, a i šire, prvomartovski Dan nezavisnosti zemlje u čijoj (kako se ono ispravno kaže – u boljoj ili u goroj?) polovini predvodi takozvane reforme.

"Kursom reformi počeli smo put oporavka ekonomije i društva u cjelini i stvaranju uslova u kojima će biti više socijalne pravde, otvorena nova radna mjesta, data šansa mladima i u kojem će biti poboljšan standard svih građana Bosne i Hercegovine. Na tom putu ćemo istrajati…", komunistički revolucionarno nam se obratio Novalić putem pisma koje je odaslao cijelom dužinom Sarajeva, od Avazovog Twist towera do derutne redakcije Oslobođenja u donjem dijelu grada. Njegov kolega premijer-ekspert iz susjedstva, Orešković, u isto je vrijeme s djela prešao na riječi, pa se nakon neuspješne premijerne prezentacije hrvatskog proračuna u “empty power pointu” premodulirao na verbalna obećanja u kojim za naredne tri godine najavljuje otvaranje novih 50 hiljada radnih mjesta. Zvuči poznato, zar ne?

Osim elementarne sklonosti ka verbalnim egzibicijama, Orešković i Novalić imaju još puno toga zajedničkog. Obojica su, naime, na čelo vlada stigli iz “realnog sektora”. Orešković iz izraelskog farmaceutskog giganta TEVA, a Novalić iz slovenačkog CIMOS-a. U prijevodu to znači da su prije nego što će postati premijerske zvijezde, od stranih kapitalista bili angažirani kao menadžeri koji, razumljivo je, više ili manje uspješno, provode poslovnu politiku svojih poslodavaca i za taj udarnički posao budu obilato finansijski nagrađeni. U tom grmu zapravo i treba tražiti razloge potpune socijalne neosjetljivosti čelnika dvije vlade koji svoju “kapitalističku beskrupuloznost” i ne skrivaju tokom svojih javnih nastupa. Međutim, razmišljati i ponašati se striktno po mjerilima kapitala u zemljama kao što jesu BiH i Hrvatska, čija polovina stanovništva bukvalno gladuje, ne samo da predstavlja političko samoubistvo, već je i u ljudskom smislu neodrživo. 

I tu dolazimo do ključne veze između dvojice premijera-eksperata. Njih su na pozicije dovele osobe s nesumnjivim izbornim legitimitetom. Tako je Orešković eksperimentalni izum Tomislava Karamarka, a Novalić Bakira Izetbegovića. Čelnici HDZ-a i SDA stoga s pravom očekuju da njihovi privatni premijeri, njihovi “eksperti”, ako ništa, a ono zbog samog načina imenovanja koje je lišeno kakvog-takvog javnoprovjerljivog kredibiliteta, u budućnosti postanu i grudobrani za zaštitu njihovih, nesumnjivo, promašenih političkih odluka. 
“Neka visi Pedro”, povikat će Karamarko i Izetbegović prvom prilikom kad im na vrata zakucaju poniženi, uvrijeđeni i, pokazat će se vrlo brzo, izmanipulirani glasači. A sve dok se to ne dogodi, dva premijera će striktno provoditi odluke koje ustvari ne donose samostalno već im se, kao lutkama na koncu, serviraju iz stranačkih centrala, iz onih mračnih i njima nedostupnih kabineta partijskih šefova i političkih smutljivaca. Samo zato jer je Karamarko očigledno oprezniji i mudriji političar od Izetbegovića (što zaista nije naročito teško postati), Orešković je u javnost plasirao onu satiričnu vijest o 50 hiljada novih radnih mjesta. Novalić je barem imao sreću da tu notornu budalaštinu, i to pomnoženu s dva, izgovori njegov politički nalogodavac koji će se, spreman sam i na opkladu, gradačačkog eksperta brutalno riješiti već na prvim masovnijim demonstracijama sve brojnijih nezadovoljnika…