Dnevnik sa Lesbosa: Dan i noć spoznaja

Zadnji dan na Lesbosu, odnosno zadnja noć u kojoj ćemo ići u akciju protekla je mirno; za razliku od prethodne, pripremili smo se puno ozbiljnije - i "tehnički" i mentalno - te se uputili na plažu oko ponoći. Međutim, iako smo vidjeli nekoliko brodova, nijedan nije uspio doći do obala našeg ostrva - sve ih je "pokupila" Grčka obalska straža, ili patrolni brodovi NATO-pakta, koji ih zatim voze do izbjegličkog kampa. Od dva do sedam ujutru spavali smo u autima, uz dežuranje ekipe koja bi budila volontere ukoliko bi čamci počeli dolaziti. No, to se nije dogodilo, te smo uspjeli imati nekoliko sati sna u komadu nakon dva dana.

Proteklu noć sam iskoristio da više razgovaram sa ljudima, jer nije bilo pritiska i "akcije". Ranije sam objasnio da su na Lesbosu ljudi sa svih strana svijeta. Čak je i nekakav čovjek iz Bangladeša došao pomagati, Bog će ga znati kako i zašto.

„Govoriš li srpski?“

Noć je počela lagano, večerom u obližnjem malom porodičnom - i vrlo jeftinom - restoranu. Mitalini je zaista prelijep - tek sam sad shvatio da ni riječi nisam o najvećem gradu na Lesbosu napisao - a podsjeća me na kolonijalni Bliski istok, iz romana i putopisa. Prelijepe stare i nove kuće, raznobojne fasade, narandže i mandarine rastu svuda, a "sokaci", kako ih i ovdje zovu, često završe slijepo, ili odvedu do nekog starog kafea ili radnje gdje se prodaju igle i konci. Sve je "na ulici"; ljudi, buka, motori svuda, brodske sirene, auta, crkvena zvona... Kad sam spomenuo crkve - pravoslavne su redom, ima ih više nego restorana i na svakom su ćošku. Tu je i stara tvrđava, koja polako ali sigurno tone u zemlju, valjda kao i naša civilizacija.

Vratiću se restoranu - dok smo sjedili i večerali neke ribice slične srdelama, te razgovarali o politici, izbjeglicama, zemljama i svemu ostalom - kako to biva kada se sretnete sa ljudima iz drugih zemalja - prišla nam je gospođa koju viđamo otkako smo došli na ostrvo. Ona, muž i troje djece - najstarije ima osam godina - došli su da pomognu koliko mogu. Muž joj je izrazito tamnoput, ali nije Afrikanac, nego je iz Venecuele, ona je blijedo svijetlog tena, a mislio sam da je iz Kanade ili neke sjeverne zemlje. No, kada smo ušli dublje u razgovor i počeli se raspitivati jedni za druge, te kada je čula da sam iz Sarajeva, na našem me jeziku upitala "govoriš li srpski?" Naravno, potvrdno sam odgovorio i pitao je, ponovo na našem jeziku, odakle je i odgovorila je - iz Bugarske. Dakle Bugarka i Venecuelanac sa svojom divnom dječicom su došli pomagati. Djecu im, objašnjava mi, malo-malo pa žele ugurati u autobuse sa izbjeglicama koji dolaze na plažu, jer izgledaju apsolutno isto kao sirijska djeca - od tena do očiju.  Rastajemo se uz osmijehe, a pomislio sam na ljude koji svoju djecu ne puštaju "ni do granapa", da ih neka budala ne otme, da im se šta ne desi. Kako samo pogrešno i životu protivno razmišljanje.

Najbolja zemlja u Evropi

Uglavnom, dok sjedimo i nastavljamo razgovarati, šaljivo govorim (mogu slobodno reći) prijatelju koji je lokalac, sa ostrva Santorini, da („mi“) očito nismo dovoljno pobijedili Nijemce, pa zato rade Grčkoj to što rade. A to je posebna priča, kako je nastao mit o "lijenim Grcima" i "radnim Nijemcima" i koliko je samo pogrešan i lažan, koliko je samo Grčka povučena na dno zbog nečijih (sitnih) interesa. No, da se vratim Nijemcima i opaski - nakon što sam to izgovorio, čovjek iza mene, upozorili su me, slatko se nasmijao. Okrenuo sam se i vidio visokog čovjeka sa kapicom, koji je podsjećao na Džona Kliza iz poznate britanske ekipe Monti Pajton, samo što je ovaj bio svijetle puti. Pitao je da li sam iz Srbije, odgovorio sam da sam "iz Bosne, ali da je to manje-više isto". Iznenađen odgovorom, pitao me mislim li isto u smislu Jugoslavije - na šta sam odgovorio potvrdno. Da se razumijemo, nisam nikakav Jugonostalgičar, bilo mi je sedam kada se ta država raspala, ali u smislu ljudi, običaja, tradicije, vrijednosti i svega ostaloga, "naše" zemlje (gdje se govori isti ili sličan jezik) vidim, kao što sam i njemu rekao, manje-više istima. No, to je moja stvar, kao što je vaša složiti ili ne složiti se sa tom konstatacijom. Uglavnom, uz smješak i iz srca mi je rekao da bi to (Jugoslavija) "bila najbolja zemlja u Evropi da je opstala i da je sve zemlje koje su bile u toj pokojnoj velikoj zemlji posjetio posebno - ali da su posebno i lijepe samo onda kada su zajedno". A kaže da je bio na svim kontinentima. Tako nas je, ničim izazvan, počastio zanimljivi Holanđanin koji je turistički u ovom dijelu svijeta.

Ko mrzi svoju zastavu?

Nakon večere otišli smo u kupovinu vode i nastavili prema plaži. Pored vatre sjedi nas nekoliko; ljudi su umorni, uglavnom se radi naveče, preko dana se odmori nekoliko sati, ali nedovoljno da bi bili fit za akciju. Nedostatak odmora se nadomjesti ogromnom voljom i željom da se ljudima pomogne. Pored vatre sam upoznao momka koji je došao tu sa sjevera Španije; nakon par kratkih rečenica i upoznavanja, upitao sam ga za cijelu stvar o Kataloniji. Kaže da je to njihov izbor i da ljudi i u Španiji i u Kataloniji stvari vide na isti način: ako će se sve to izvesti civilizovano - a hoće - onda nema razloga da se ne učini. Međutim, u prvom planu je ekonomija i da li se Kataloncima isplati otcjepljenje ili ne, te da li će to donijeti dobro njihovom narodu. Nema emocija, nema mržnje, nema "mi i oni", mislio sam. I možda nema u ovom slučaju, ali mi je rođeni Španac počeo, na moje iznenađenje, objašnjavati zašto ne voli zastavu svoje zemlje. Kaže da su to ružna sjećanja na period Frankove vladavine - čiji je kraj on dočekao kao "klinac" - te da se jednostavno ne može identifikovati sa tim bojama i simbolom. Nisam mu ništa ni pokušao objasniti za prilike u mojoj zemlji, jer se slične stvari i tu dešavaju, nego sam mu sugerisao da njegova generacija ne bi trebala da bije bitke nekih prošlih vremena, nego da se trudi da sadašnjost bude bolja i sretnija, a da su simboli samo simboli i da su u glavama ljudi i da su danas omiljeni, a sutra omraženi. Kaže da on to ne može prihvatiti, što svakako ima smisla, ali što takođe govori da ljudi idu u krugovima, nikako ne nalazeći načina da "porastemo" i napravimo taj prijeko potrebni skok sa litice u slobodu. No, takvi smo i nije nas za osuditi.

Bosanski „crnci“

Veče je završilo "predavanjem" o tome kako su u Južnoj Africi bijelci privilegovani, jer imaju veće šanse da se upišu na dobre univerzitete, a samim tim i da dođu do boljih položaja. Momak iz Johanesburga - bijelac, da napomenem jer je u ovom slučaju bitno - mi je objasnio sve nevolje i nepravde njihovog sistema, te činjenicu da naslijeđe Nelsona Mendele propada. I naravno da će propasti, jer ništa vječno osim Neba i ljudske gluposti nema, a ljudska konstanta jeste i treba biti upravo stalna borba sa nepravdom koju vidite i koju možete promijeniti. Da li je to smeće u parku, loša vlast, ili siromašni komšija - nije bitno. Bitno je da ljudi mogu uticati da se to promijeni - a mogu - i da to rade. Pa to što ne mogu učiniti neka ne učine, što je misao koja me i vodila kroz mjesece volontiranja. Jer ako krenete razmišljati o stvarima koje su izvan vaših ruku, one jednostavno "istrgnu" svu volju iz vas i postanete još jedan ogorčeni i ljuti čovjek, kojem ništa nije potaman i sve ga nervira. A to je, ako mene pitate, pakao. Nakon razgovora i svega što sam čuo o Johanesburgu i Južnoj Africi, pomislio sam kako i mi imamo svoje "crnce".

Od ova tri-četiri primjera neću ići dalje; a mogao bi ih navesti još deset puta toliko. Od Norvežana, preko Kurda, Sirijaca, Afganistanaca, Šveđana, Britanaca, Kanađana, Etiopljana, do Grka i njihovih problema - u svima sam vidio dio naših ljudi i u našim ljudima sam vidio dio njih. Čak i fizički, prepoznajući iste ili slične crte lica, samo u "drugoj boji".

Ovo je bio zadnji dio Dnevnika sa Lesbosa, sutra putujemo natrag. Ruta je Mitalini - Atina - Skopje - Užice - Sarajevo. Tužan sam jer ostavljam nove prijatelje, te snažne i sjajne ljude koji su odlučili, svojom voljom, doći i učiniti nešto za druge - i za sebe. Ali se radujem povratku Balkanu, jer znam da naši ljudi ne moraju ići "na kraj svijeta" da bi našli i rješavali velike probleme - oni to imaju "u svojoj bašti" i ti problemi su ih učinili ljudskim bićima kojima se duboko divim i koje volim duboko i bez granica.

A oni koji ne valjaju će se svakako osušiti i otpasti sa našeg zelenog i starog drveta. Samo je pitanje vremena.

Vidimo se kući.