Dnevnik sa Lesbosa: Noćna smjena, čamci, plač i veselje
Dok sam gledao sve što sam snimio u noćnoj smjeni, non-stop mi se vrtila rečenica iz vjerovatno najpoznatijeg govora Martina Lutera Kinga (I Have a Dream), "Thank God Allmighty, we are free at last". Veselje sa kojim su ljudi izlazili sa čamaca i sa kojim su dočekivani potkrepljuje ovu rečenicu.
Došlo je oko 30 čamaca ukupno. Putuju oko 10 km od turske obale do Mitalinija, grada na Lesbosu pored kojeg je smještena plaža koja u zadnje vrijeme prima najviše izbjeglica. Za 10 km im treba oko tri sata, čamci su prenatrpani, ljudi često ne spavaju po dva-tri dana, čekajući povoljan trenutak da ih krijumčari pošalju na more. Neki ne uspiju, udave se; čuli smo da je jedan čamac potonuo sinoć, ali to niko ne može ni potvrditi ni demantovati. Dosta ih je uspjelo, 30 čamaca je oko 1500 ljudi.
Noćna smjena je pravi posao; od 12 do 12, stvari se ponavljaju kao matrica. Čamci dolaze, ljudi izlaze, volonteri pomažu i nose one koji ne mogu hodati, drugi im na plaži daju odjeću, obuću, vodu, igračke...
Ali emocije su strašne. Ne znam kada sam se naježio kao sinoć, gledajući lica tih ljudi, njihov plač i veselje, radost pri iskrcavanju i reakciju volontera.
Nemam nešto puno ili pametno za reći, večeras ili rano ujutru ponovo idemo na plažu, u noćnu smjenu. Prazan sam, mislim da je nemoguće objasniti ljudima koji nisu prošli nešto slično - znam da u Bosni jesu - kako izgleda sloboda nakon mjeseci i godina pakla. Nemoguće je opisati poglede, oči i sve što vidite tu.
Danci, Norvežani, Holanđani, Grci, Španci, momak sa Gibraltara, još jedan iz Južne Afrike, drugi iz Bostona, treći iz Atine... Samo kad pomislim na to i pogledam šta rade i kako ih izbjeglice gledaju - dođe mi da opsujem tu ljudsku pogan, taj ološ koji zavađa ljude u mojoj zemlji. Nemoguće je ne pomisliti na to, kao što je nemoguće nekome u BiH objasniti da je Sadžida - dio malog tima volontera iz BiH, koji su već mjesecima na "liniji" - lokalna heroina.
Naši ljudi valjda misle da moraš biti Nijemac da bi radio nešto dobro.
Na video-snimku pogledajte iskrcavanje sa čamaca i sve ono što se dešava prije i poslije. Izgleda kao na filmu, ali je ovo, ipak, stvarno, desilo se tu, odmah pred našim očima. Fotografije vam, pak možda neće reći puno - bilo je, naravno, mračno i dinamično - ali su ipak dokument, svjedok jednog dana i jednog fragmenta naše istorije.
Pamtiću taj fragment po dobrom - što i vama želim.
Vidimo se na plaži.