Milorad Dodik, novi Miloš Obrenović ili samo jedan u nizu tranzicijskih kriminalaca?

“Vjerovali smo da možemo da izgradimo društveno javni konsenzus, ali, nažalost, opozicija nije bila za to. Bez konsenzusa mi nećemo ići na referendum", objasnio je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, zbog čega dugo najavljivanog referenduma o statusu Tužlaštva i Suda BiH ipak neće biti, baš kao i prethodnih koje je najavljivao. Je li to zbog toga jer mu je neko saopštio da će se one sitnice u Pavlović banci zaboraviti ukoliko spusti loptu i referendum sprovede o nekim minornijim stvarima kao što je Dan Republike? Ili je referendum otpao kao dio dogovora sa dosadašnjim glavnim neprijateljem Dana Republike Bakirom Izetbegovićem, kako bi se zadobila podrška za vraćanje SNSD-a u zajedničke institucije, istjerivanje Saveza za promjene i obračun sa Tužilaštvom, Sudom i SIPA-om, koje trenutno kvare poslove, kako Dodiku, tako i Izetbegoviću, kojem tek predstoji oslobađanje dojučerašnjeg arhineprijatelja Fahrudina Radončića? 

Ima referenduma, nema referenduma...

Kakvi obrati. Ima referenduma, nema referenduma, glavni neprijatelj preko noći postaje najbolji saveznik protiv nekadašnjih koalicionih partnera. Ko bi se snašao ko se sve urotio protiv koga. Nekadašnji zagovornik BiH bez entiteta i ministar alternativnog ministarskog vijeća, čovjek koji je NATO tenkovima istjerivao SDS sa vlasti, postaje rusofil, vatreni pobornik izvornog Dejtona i štoviše otcjepljenja Republike Srpske. Bivši mrzitelj Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića sada ima da kaže sve najbolje o njima. 

Za površne analitičare, sve ovo predstavlja zbunjujuću i nadasve nemoralnu pojavu. Međutim, ukoliko prihvatimo da je politika sve, a samo ne natjecanje u moralu, dosljednosti i poštenju, onda nam se nameće sljedeće pitanje: Da li je Milorad Dodik je najvještiji političar u BiH? To se, posebno, ogleda u činjenici da se održao na vlasti gotovo deset godina, uspjevši nadigrati svoje političke protivnike, čak i onda kada su mu nanijeli ozbiljne udarce, kao što je izbacivanje iz državne vlasti i kontrola nad SIPOM.

Ako je politika u razvijenim zemljama zapada, spletom istorijskih okolnosti, bazirana na tome koja će od političkih partija ili interesnih grupa i na koji način upravljati ekonomijom, ostvariti rast BDP-a i time kratkoročno ili dugoročno poboljšati životni standard stanovništva (barem su takva pravila na papiru), onda je na Balkanu, gdje ekonomske poluge, uglavnom nisu u rukama domaćih struktura, politika (pre)ostaje jedino vještina održavanja na vlasti, pa makar to značilo gaženje najosnovnijih principa vlastite političke linije. Nije, u tom smislu, važno ko je socijaldemokrat, ko liberal, a ko konzervativac - važno je sebe i svoje interesne krugove održati na vlasti, kako vas konkurentski interesni krugovi, ne bi, preko svojih veza u sudstvu i policiji strpali iza rešetaka. 

I to je lekcija koju je Milorad Dodik odlično shvatio. Nije važno šta se radi, nego kako se radi. Ukoliko vlast znači da se protivnici, u ovom slučaju SDS i druge “narodnjačke” stranke tuku vlastitim oružjem (radikalnim patriotizmom), zašto ih upravo tim oruđem trajno ne zatući? Ukoliko i na globalnom pplanu npr. Iran i Izrael mogu savršeno dobro sarađivati upućujući, istovremeno, jedan protiv drugog, bjesomučnu mrzilačku retoriku, zbog čega Dodik i Izetbegović ne bi mogli jedan protiv drugog sipati animozitete, ali, po potrebi, sarađivati kako bi npr. suzbili protivničke grupe iz opozicionih, ali i vlastititih partija? 

Vladalac i vladaoci

Ciljevi su nešto sasvim drugo. Da li je Miloradu Dodiku zaista u cilju što jača Republika Srpska kao pretpostavljeni interes srpskog naroda u BiH ili se radi isključivo o davanju neostvarivih obećanja i priči koja bi sutra ponovo prešla u svoju suprotnost, a radi ostanka na vlasti? Da li jedno isključuje drugo? Nikolo Makijaveli u svome Vladaocu, kaže da “građani vole da promene vladaoca, misleći da će naći boljeg”, ali da “poučeni iskustvom, uskoro uviđaju da im je gore sada nego ranije.” Izvrnemo li marksističku logiku, dolazimo do zaključka politologa Carnesa Lorda koju donosi u svojoj studiji Novi vladalac da nas teorije o demokratiji, doduše, “uče o tome da vlada narod”. “U praksi imamo lidere koji svojim narodima vladaju na način koji se, u svojoj sveukupnosti, ne toliko razlikuje od prinčeva i kneževa iz prošlosti.” Drugim riječima, postoji li u okvirima postojećih društveno-ekonomskih odnosa, posebno na nerazvijenoj kapitalističkoj perferiji jasna ditinkcija između onoga što je lični interes “vladaoca” i njegove klike koja potrebuje radnu snagu naroda kojim upravlja? 

Sve zavisi iz koje se perspektive gleda. Ukoliko se gleda iz perspektive pristajanja na postojeće uslove aplikacije za članstvo u EU i poredak koji trenutno vlada u toj Uniji, kao i u odnosima Unija i države izvan Unije, teško da je drugačije izgledno. Moguće je, doduše, da će se pojaviti neka druga politička snaga, koja će ovakav poredak uzdrmati iz temelja, srušivši postojeć elitu i njezine vođe i, iskoristivši specifične, geopolitičke uslove, preokrenuti situaciju. No takve snage, za sada nema ni u povojima, niti je izgledno da će je uskoro biti. Ma koliko bio korumpiran i okružen raznim mafijaškim hobotnicama, kao, manje-više i svaki lider na svijetu, Dodik je, čak i od opozicionih simpatizera prepoznat kao lider Srba u BiH.

Dodiku je, stoga, jasno da opozicija, pogotovo sada kada ih je, medijskim linčem (kojem su doprineli potpuno samoubilačkom politikom), stigmatizirao kao izdajnike, nema šanse, izuzev ako ne dođe do podizanja optužnice u Tužilaštvu BiH, na osnovu koje bi se pridružio Radončiću - iza rešetaka. Obećanog referenduma neće biti, ali koga se to uopšte tiče, ako se bolji rezultat može postići njegovim neodržavanjem, u cilju sklapanja novog političkog dogovora? Najzad, Bakiru Izetbegoviću, a radi potrebnog predizbornog održavanja straha, više odgovara održavanje Dodika, nego neka popustljiva proevropska opozicija koja bi bila bliža Vučićevoj, nego Dodikovoj retorici. Može biti da Izetbegović priželjkuje utapanje RS u unitarnu BiH, a Dodik njeno otcijepljenje, ali zašto, u nemogućnosti jednoga i drugoga ne bi mogli i sarađivati? 

Svi ste upravu!

To nas dovodi do određenih paralela sa, sasvim sigurno, najvećim makijavelistom srpske istorije - Milošom Obrenovićem, liderom drugog srpskog ustanka. Vodeći se taktikom “i molbom i prijetnjom i politikom i novcem”, Miloš je sarađivao sa svakim protiv svakoga i razmatrao sve moguće opcije saradnje sa svakim protiv svakoga. Pored toga, ogromno bogastvo koje je stekao korupcijom, omogućavalo mu je zakup sultanovih poreza, zahvaljujući čemu je postao jedan od najčuvenijih zajmodavaca kod kojeg s se zaduživali svi, od omansih beglerbega, austrijskih generala, pa do samoga sultana. To mu je omogućavalo da na ime duga dobija i političke usluge. 

Nije se libio ničega. Da u savezu sa Osmanlijama protiv kojih je do jučer ratovao pomaže slomu ustanka bosanskih spahija na čelu sa Huseinom-kapetanom Gradaščevićem, niti da u isto vrijeme tom istom Gradaščeviću nudi pomoć protiv Osmanlija, da u tajnosti priprema svebalkanski ustanak protiv Porte, ali da, čuvajući se ishitrenih poteza, naredi da se vođi prvog srpskog ustanka i njegovom kumu Đorđu Petroviću odrubi glava i pošalje sultanu u znak pokornosti. Vladao je despotski u stalnom sukobu sa ustavobraniteljima i protivnicima tiranske vlasti, koji ga je, zbog malverzacija na kraju lišio vlasti i protjerao iz zemlje, da bi ga, nakon nekog vremena molili da se vrati, što jeučinio bez obzira na prigovore da “ne razlikuje narodnu kasu od lične” i da je stvorio sistem u kojem “„Što je nekad na hiljadu Turaka pripadalo, to sad njih trojica-četvorica sisaju”.

Jedna od najraširenijih anegdota o Milošu, koja ponajbolje opisuje njegovu diplomatiju (a pomalo podsjeća na taktiziranje Alije Izetbegovića) glasi ovako: 

“Na jednom sastanku ustaje govornik i melje, melje kad je završio knjaz mu reče
- U pravu si.
Ustaje drugi govornik i govori protiv, sasvim suprotno od prvog, kad zavrsi Knjaz reče
- U pravu si.
Dolazi treći Knjazu i pita
- Čestiti, kako je to moguće ovaj govori jedno, Vi kažete u pravu je, drugi govori sasvim suprotno vi i njemu kažete da je u pravu, Ja mislim da ne mogu obadvoica biti u pravu, jedan greši.
Knjaz ga kratko pogleda
- E ti si u pravu, odgovori bez podizanja tona."

Nema, dakle sumnje da Dodikovo lukavstvo i politički instinkt podsjeća na devetnaestovijekovnog knjaza, barem u tom smislu da je svakome u stanju predočiti da je u pravu i to okrenuti u svoju korist Međutim, postoje i bitne razlike. Koliko god despotski vladao, Miloš je od Srbije stvorio autonomnu nasljednu kneževinu sa svim predispozicijama razvoja u ustavnu monarhiju. Dodik, s druge strane, u 21. vijeku uspostavlja autokratiju nalik na Miloševu, što se nikako ne može smatrati korakom naprijed. Drugo, Miloš je u svim svojim mahinacijama imao jasan cilj - što više nezavisnosti za Srbiju u postojećim političkim okolnostima. Dodik mora biti svjestan da nezavisna RS ne dlazi u obzir, ne samo zbog toga što je taj cilj nemoguće, bilo kratkoročno bilo dugoročno postići, već i zbog toga što ne bi donio korist srpskom narodu (troškovi radruživanja od Federacije BiH bi bili fatalni za privredu ovog entiteta, a o mogućim ratnim dejstvima u kojima RS nema nikave izglede da ne govorimo). Konačno, ima li Dodik bilo kakvu ekonomsku agendu, osim zaduživanja, a koja bi zaista bila nacionalistička i patriotska u pravom smislu te riječi? Odgovor je naravno odričan. Prema tome, Dodik je kao i Miloš Obrenović odličan taktičar, s tim da su mu ciljevi nedostižni, a svaka strategija se svodi na opstanak na vlasi od danas do sutra. Pokazao je da je za to daleko sposobniji od opozicije. Nesumnjivo je 21. vijek za južnoslovenske narode započeo kao vijek tragično straćenih talenata. Za sve, pa i za liderstvo.