Dnevnik sa Lesbosa: Bolivijci u čamcu traže Španiju

Iako sam na Lesbosu, prilike i događaji se na neki način ponavljaju, odnosno slični su kao i na ostatku Balkanske rute. Da pojasnim: trajekt na relaciji Lesbos - Ayvalik (Turska) košta 10 EUR u oba pravca za vas i mene, "normalne" građane i građanke. Vožnja traje nekih 45 minuta do sat. Međutim, ako ste iz Sirije, Afganistana, Iraka ili neke druge zemlje iz koje dolaze izbjeglice - vožnja na istoj relaciji košta 1000 EUR. Međutim, ti malo manje jednaki ljudi od nas ne mogu na trajekt; ne mogu jer su iz zemalja koje su pogođene ratom – nego ih krijumčari tovare na gumene čamce. Dakle, iako se EU, Turska, Amerika, Rusija, Njemačka i sve ostale napredne zemlje svojski trude da nam objasne kako, eto, oni žele samo najbolje izbjeglicama - sa druge strane jedan od "njihovih" košta kao 100 "naših", sudeći po cijenama karata. Samo što ta cijena nikako ne ide u korist onima kojima je pomoć potrebna.

Tako je i sa svim ostalim.

Zvanični i nezvanični kampovi

Danas je bio miran dan; nije bilo brodova, što je i ustaljena praksa proteklih dana. Iskoristili smo tu situaciju za obilazak kampova i mjesta na koja su čamci dolazili i na koja se iskrcavalo na hiljade ljudi prije samo nekoliko sedmica. Prvi kamp koji smo posjetili se zove Pikpa. Tamo trenutno ima nekoliko izbjeglica, ostali su odavno otišli dalje, svojim putem. Ironično, ali na Lesbosu u ovom trenutku ima više volontera nego izbjeglica. U Pikpi sam slušao o ljudskim sudbinama; o dječaku koji je sa stricem pobjegao iz Sirije i koji je postao čovjek puno prije nego što bi to trebalo. Slušao sam o čovjeku koji je prespavao pet noći u kući ljudi koji su ga zatim prokrijumčarili na Lesbos - što je potpuno nevjerovatno, jer su krijumčari obično ološ koji ovu situaciju koristi da bi izvukao korist. Njegovi su krijumčari bili i više nego ljudi i ponudili mu smještaj u vlastitom domu, dok prilike ne budu takve da ga mogu odvesti u slobodu. Za priču nije nevažno da su oni bili Kurdi, a on Sirijac.

(Kamp Pikpa)

Pikpa je plod ljudskog, odnosno vlontreskog truda. Sve što možete vidjeti na fotografijama djelo je ruku desetina volontera koji tu borave već godinama - Lesbos je aktivan već tri godine, ako niste znali, ali je postao "aktuelan" onda kada su se mediji zainteresovali za njega. U kampu volontiraju Norvežani, Britanci, Grci, Šveđani i pripadnici ostalih nacija. Danas je tu oko 40 ljudi, a bilo ih je i po dvije-tri hiljade. Čeka se novi val, očito.

Drugi kamp koji smo posjetili je "nezvaničan". To znači da grčka vlada zna za njegovo postojanje - drugačije je nemoguće - ali zatvara oči i pušta volonterima da rade sav posao. Odmah pored tog kampa nalazi se bivša vojna kasarna u kojoj je sada postavljen "zvanični" kamp, u koji možete ući samo sa propusnicom i kojim komanduje vlada. Mene je privela policija (ništa ozbiljno, srećom) jer sam fotografisao kamp izvana, ali, ako ništa, fotografije su tu i možete vidjeti kako to mjesto izgleda. U kampu boravi nula izbjeglica. Jedino što mi je čudno je činjenica da je to mjesto opasano bodljikavom žicom. Ako želite pomoći ljudima, pretpostavljam da žica nije način. Ili jeste? Zanimljivo je da su volonteri brdo iznad kampa nazvali "Afghan Hill", odnosno Afganistansko brdo, a po ljudima koji su, nakon što prežive čamce, tuda pješačili do mjesta na kojem je ranije bio privremeni kamp; pored puta, usred maslinjaka, vidi se smeće - pouzdan znak da su izbjeglice prošle tuda. I ne, ne optužujem ih što bacaju smeće, vjerovatno bi i vi radili isto da ste u njihovoj poziciji.

(Video: Afghan Hill i kampovi)

NATO vs. izbjeglice

Neki kažu da izbjeglica nema - i da ih neće ni biti - jer su uvedena tri "filtera", odnosno tri načina kontrole u Turskoj. Prije svega, tu je turska policija koja lako može uočiti i spriječiti krijumčare da pošalju ljude preko mora u gumenim čamcima. Zatim je tu obalska straža Grčke, koja presretne čamce na moru. A ako bi se desilo da i obalska straža zakaže, tu je NATO, koji je prije par dana uputio dodatne snage da "pomognu" u borbi protiv priliva izbjeglica, ili, kako to oni zovu, krijumčarenja ljudi. Dakle, teoretski, ne postoji način da ljudi dođu do obale Lesbosa, kako je to bila praksa u protekle tri godine, kako sam naveo. Jedina je "kvaka" što je izgledno da će sve izbjeglice koje budu uhvaćene na moru automatski biti vraćane u Tursku, koja je proglašena sigurnom zemljom, kao dio "dila" sa EU za kontrolu izbjegličkog talasa, vrijednog tri milijarde Eura.

(Grčka obalska straža u luci)

Bolivijci traže Španiju!?

Međutim, dok smo razgovarali sa ljudima koji imaju iskustvo sa terena - jedan od njih se čak želi vratiti u Siriju i za to mu treba 10 hiljada USD! - rečeno nam je da će talas izbjeglica ponovo doći do Lesbosa u naredna dva dana, jer je Turska pretrpana i ne mogu izdržati pritisak. Kako god da bude - biće, a na volonterima ostaje obaveza da se izbore sa svim potrebama Sirijaca, Afganistanaca, Iračana, Marokanaca, Sudanaca i svih ostalih nevoljnika. Kada spomenuh nevoljnike, prepričana mi je tragikomična scena: Naime, čamac pun ljudi iz Bolivije je pristao u jednom zalivu na Lesbosu; prvi koji ih je uočio bio je jedan lokalni doktor i prišao im je. Pitali su ga da li se nalaze u Španiji!? Čovjek je toliko bio pogođen pitanjem da nije imao srca da im odgovori da su u Grčkoj, da je smjesta pobjegao. Niko ne zna šta se desilo sa ljudima iz Bolivije koji su se priključili ostalima u Turskoj i pokušali se domoći Španije u čamcu. Još jedna, ovaj put tragična, priča govori o ženama iz Dominikanske Republike, koje su došle u Tursku jer su im krijumčari rekli da im mogu pomoći da dođu do Zapada. Zatim su te žene primorane da postanu prostitutke i spas su našle upravo u čamcima, zajedno sa Sirijcima, pobjegavši u Grčku, a zatim i dalje.

(Jedno od mjesta na kojem su se izbjeglice masovno iskrcavale, Turska u daljini)

Za mene je očito da izbjeglička kriza više nije samo to; kriza je postala široki pokret koji je objedinio ljude svih rasa i vjera u traženju bolje budućnosti i kvalitetnijeg života. Da li će Evropa, ovakva kakva je, moći da im pruži to što traže - vidjećemo. Do sada se nije pokazala naročito spremnom.

Dan je bio dug, kao i naš put do Lesbosa; vrijeme je odmora, sutrašnji dan nosi nove izazove. U fotogaleriji možete pogledati neka od mjesta koja sam opisao, ljude na tim mjestima i ponekad apsurdne prilike koje trenutno vladaju. Na video-snimku „prošetajte“ Afghan Hill-om, te kroz zvanični i nezvanični kamp u njegovom podnožju – uz napomenu da niko nije naročito raspoložen da ga se snima, ili, pogotovo, da snimate izbjeglice. Naravno, uvažio sam tu primjedbu.

Do sutra.