Pobačaj je nijekanje prava na život – a to nijedno živo biće nema pravo oduzeti drugom

Članak našeg novinara Stefana Pejovića 539.000 razloga protiv abortusa iazvao je veliku pažnju u elektronskim medijima i na društvenim mrežama, a u vezi ovog vrlo kompleksnog biološkog, društvenog, pravnog i etičkog pitanja. Nakon što smo objavili kritiku Pejovićevog teksta iz pera Marine Veličković i Pejovićev odgovor u raspravu se uključila i magistrica prava Maja Mirković, koja je obradila pravno tretiranje abortusa kroz historiju, sa posebnim osvrtom na zakonodavstvo u bivšoj Jugoslaviji i BiH.

Ni u jednom dijelu ljudske stvarnosti nema toliko kontradiktornosti kad je riječ o vrhunskom ljudskom pravu – pravu na život. O pitanju kada počinje život raspravljali su Aristotel, Toma Akvinski te Albert Veliki, koji je riječima ranokršćanskog pisca Tertulijana, „Već jest čovjek onaj koji će to biti“ upozorio da nema razlike u težini ako se nekome oduzme život ranije ili kasnije. Razvojem embriologije, dolazi se do nekih pouzdanijih saznanja, što je pak uvjetovalo da se težište rasprava pomjeri na pitanje trenutka nastanka osobnosti čovjeka.

U spor o tome u kojoj razvojnoj fazi i iz kojeg razloga život poprima vrijednost uključuju se i različite zagovaračke grupe. S jedne strane su protivnici pobačaja koji se zalažu za veće zakonske restrikcije ili čak za potpunu zabranu pobačaja, te se opisuju se kao pro-life, tj. zagovarači prava na život. S druge strane su oni koji se protive bilo kakvim zakonskim restrikcijama i uglavnom se pozivaju na pravo žene na izbor hoće li imati dijete. Stoga se opisuju kao pro-choice, odnosno zagovarači prava na izbor.

Šta je plod?

Osjetljivim pitanjima o dopustivosti abortusa, o pravima nerođenog djeteta, te dvojbama da li i pod kojim okolnostima se nerođeno dijete može smatrati ljudskom osobom i prije samog trenutka rođenja, bave se i pravni stručnjaci. U pravnoj literaturi život prije rođenja se označava kao „plod“, a tek nakon rođenja se upotrebljava pojam „osoba“ ili „čovjek“, odnosno, uzima se da se fizička osoba svoje postojanje započinje rođenjem. (1 2) 

Pitanje je li dijete rođeno živo ili mrtvo ima u pravu vrlo veliko značenje. Ako je bilo rođeno živo i odmah iza toga umrlo, ono je ipak bilo jedan trenutak pravni subjekt. To je, pak, sasvim dovoljno da izazove značajne posljedice, npr. u nasljednom pravu.
 
Pravilo je da dijete koje je rođeno živo postaje pravnim subjektom. Međutim, ponekad se ukazuje potreba da se i začetom, ali još nerođenom djetetu sačuvaju neka prava. Dijete u majčinoj utrobi naziva se u pravu nasciturus. Ako se ukaže potreba da se nasciturusu sačuvaju neka prava, tada se u pravu služimo fikcijom „onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen“. (Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis euis agitur).(3) Ta je fikcija prihvaćena i u našem pravu, pa tako Obiteljski zakon F BiH propisuje da se očinstvo može priznati i prije rođenja djeteta (4), s tim da priznanje proizvodi pravno dejstvo ako se dijete rodi živo – no, pritom se treba paziti na sljedeće: da se dijete uistinu rodi živo i da fikcija mora ići u korist djeteta.

Uprkos tome što generalno vlada mišljenje da se fetus u očima zakona ne posmatra kao autonomna osoba, pojedini slučajevi iz prakse govore posve drugačije. Najeklatantniji primjer za ovakav vid odstupanja jeste pravna situacija u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, 1973. godine je Vrhovni sud SAD, u poznatom slučaju Roe protiv Wadea, ustvrdio da zabrana pobačaja, ustanovljena teksaškim zakonom, nije u skladu sa pojmom osobne slobode, jasno izraženim u 14. amandmanu Ustava SAD, te je presudio da Ustav sadrži pravo na privatnost dovoljno široko da obuhvati ženinu odluku da učini pobačaj, čime je pobačaj zapravo proglašen ustavnim pravom. Međutim, Sud je uspostavio određena ograničenja pobačaja tijekom drugog i trećeg tromjesečja trudnoće; naime, u drugom tromjesečju, država je ovlaštena regulirati pobačaje samo radi očuvanja i zaštite zdravlja majke. No, tokom trećeg tromjesečja, kad se postigne sposobnost za život i plod može samostalno preživjeti van tijela majke, država može regulirati pobačaj ili ga čak zabraniti da bi zaštitila život ploda. Ipak, u odluci Doe protiv Boltona, Vrhovni sud SAD je dopustio  pobačaj u svakom stupnju trudnoće kad bi njen nastavak ugrozio ženin život ili zdravlje, uključujući duševno zdravlje, što, ekstenzivnim tumačenjem, obuhvata  gotovo svaki razlog za pobačaj. 

Pravo na život fetusa

No, 2002. godine, ubojstvo trudne žene Laci Peterson, koja je umorena od strane svog supruga, Scotta Petersona, izazvalo je sablazan javnosti, te je ovaj slučaj uspostavio presedan, jer je  tadašnji predsjednik George W. Bush u jesen 2004. godine potpisao Zakon o nerođenim žrtvama nasilja, prema kojem se napad na trudnu ženu definira kao zločin protiv dvije osobe: žene i djeteta koje nosi. Ovim zakonom, nerođeno dijete je u bilo kojoj fazi razvoja definirano kao član ljudskog roda, što su protivnici abortusa pozdravili kao korak ka zaštiti nerođenog djeteta, dok su pristalice prava na abortus kazali da je ovo prvo zakonsko priznanje embrija kao osobe. (5) U američkoj sudskoj praksi sve je veći broj slučajeva u kojima je ženama presuđeno zbog „prenatalnog zanemarivanja djece“. U posljednja dva desetljeća, preko 200 žena u 34 američke države kažnjeno je radi upotrebe alkohola ili opojnih droga u trudnoći. Odluku da se trudnica pošalje u zatvor, u jednom slučaju sudac je objasnio time da mu namjera nije bila kazniti ženu već zaštititi dijete.  

U slučaju Grodin protiv Grodin iz 1980. godine, djetetu je priznato pravo na naknadu štete zbog hendikepa nastalih »nemarnim ponašanjem« majke za vrijeme trudnoće. U Massachusettsu je donesena kaznena presuda radi uzimanja alkohola u trudnoći.  Trudnica je pretrpjela teške povrede u prometnoj nezgodi, te je došlo do pobačaja. Tužena je za nenamjerno ubojstvo ploda, jer je izazvala prometnu nezgodu u alkoholiziranom stanju. U drugom slučaju, u Wyomingu trudnica je obavijestila policiju da ju je suprug fizički napao. Pri tome je ona uhićena zbog zanemarivanja djeteta jer je bila u pijanom stanju. U mnogim drugim slučajevima žene su bile tužene zbog uzimanja zabranjenih lijekova ili opojnih droga tijekom trudnoće.

U pojedinim zakonodavstvima se eksplicitno garantira pravo na život fetusu, na ustavnoj razini, poput Ustava Irske, čiji članak 40. stav 3. tačka 3. garantira pravo na život nerođenim, i sa dužnim poštovanjem prema jednakom pravu majke osigurava svojim zakonima njihovo poštivanje, zaštitu i ostvarenje. Slična je situacija i sa najvišim pravnim aktima Češke i Slovačke, u kojima se ističe da svatko ima pravo na život, a da je ljudski život vrijedan zaštite još prije rođenja. Ustavni sud Njemačke je 1993. godine odlučio da je pravo na život ustavom zagarantirano od trenutka začeća, no s tim da se ne kažnjava abortus u prvom trimestru, čime se žene nastoji potaknuti da odlaze na savjetovanja koja su zamišljena s namjerom „da se ukaže na loša rješenja pobačaja i na taj način zaštiti nerođeno dijete.“

Hipkratova zakletva?

Kada je u pitanju reguliranje pobačaja u Bosni i Hercegovini, u Federaciji BiH je još uvijek na snazi Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće (6) koji je polazio od prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, s tim da se ovo pravo, zajamčeno člankom 191. Ustava SFRJ iz 1974. godine, može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Ova ustavna odredba je preuzeta u republičkim i pokrajinskim ustavima koji su također donešeni 1974. godine, pa tako i u Ustavu SR BiH.

Zakon propisuje različite uvjete za obavljanje legalnog prekida trudnoće. Do navršenih 10 tjedana od začeća (7), pobačaj se može izvršiti bez obzira na razlog zbog kojeg se trudnica odlučuje na pobačaj, no ako liječnik specijalist smatra da će pobačaj teško narušiti zdravlje trudnice, pobačaj se može izvršiti samo po odobrenju posebne liječničke komisije. Komisija odlučuje o zahtjevu za prekid trudnoće i onda kad je zahtjev podnijela maloljetna trudnica ili trudnica lišena poslovne sposobnosti, ako se radi o trudnoći koja je trajala preko 10 tjedana, ako se na temelju saznanja medicinske nauke može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili psihičkim nedostacima ili ako je trudnoća nastala kao posljedica krivičnih djela silovanja, obljube nad maloljetnim licem ili ženom lišenom poslovne sposobnosti, obljube zloupotrebom položaja ili rodoskrvnjenja. (8)

Trudnoća koja je trajala duže od 20 tjedana se može prekinuti samo ukoliko je u pitanju spašavanje života ili zdravlje žene nad kojom se abortus obavlja. Abortus se može izvesti jedino u bolnici ili drugoj ovlaštenoj ustanovi za zdravstvenu njegu. Prekid trudnoće poslije 20. tjedna, ukoliko za njega ne postoje opravdani razlozi, je reguliran inkriminacijom protupravnog prekida trudnoće.(9)

U Republici Srpskoj je 2008. godine donesen novi Zakon o uslovima i postupku trudnoće, čime je Zakon iz 1977. godine stavljen van snage. Novi Zakon definira prekid trudnoće kao medicinsku intervenciju kojom se namjerno i vještački prekida trudnoća. (10) 

Novinu predstavlja odredba člana 6., stav. 3., kojom se liječniku-specijalisti akušerstva i ginekologije priznaje pravo da odbije da izvrši dozvoljeni prekid trudnoće, ako se to kosi s njegovim uvjerenjima. Sada izostaje ono opravdanje koje su mnogi ginekolozi imali, tvrdeći da ih zakon ne štiti i da oni moraju da učine abortus iako je to protivno njihovim shvatanjima. Ako se još poziva svaki ljekar na Hipokratovu zakletvu, sada je dana zakonska mogućnost da se iste i pridržavaju.(11)

Novi Zakon donosi i jedan dodatni aspekt - savjetovanje, koje podrazumijeva da se žene upoznaju sa značajem nastavka ili prekida trudnoće, kao i s mogućim komplikacijama.(12)
Za kršenje Zakona o prekidu trudnoće predviđene su novčane kazne od 500 do 15.000 KM.(13)

Umjesto zaključka

Bitka oko pitanja prava na život nerođenog djeteta  i doktrine o autonomiji trudnice pokazuje da interesi i majke i njenog djeteta neminovno dolaze u koliziju. No, u moru argumenata i za i protiv, ipak možemo postići konsenzus o jednom pitanju; a to je da je stvarnost pobačaja izuzetno složena, i da je riječ o odluci koja neminovno utječe na dvije ljudske sudbine: majke, koja donosi nimalo laku odluku o prekidu trudnoće, i djeteta koje nosi, a čiji život ovisi o toj sudbonosnoj odluci.
Osnovno pravo koje je garantirano ustavom svake države, u čemu ni Ustav BiH nije iznimka, jeste pravo na život. Pobačaj je ustvari nijekanje prava na život – a to nijedno živo biće nema pravo oduzeti drugom. 

Sloboda i prava jedne osobe su ograničene slobodom i pravima druge osobe. Svaka osoba posjeduje prava, no isto tako i odgovornost da poštiva to isto pravo koje također pripada drugim ljudima. Svako začeto dijete ima pravo na život, svaki čovjek ima pravo na život do naravne smrti i niko nema pravo drugome oduzeti život ni u kojoj životnoj fazi. Čak i ukoliko bi se prihvatio stav pojedinih autora da se začećem ne stvara novo ljudsko biće, već je fetus prije svega potencijalna osoba, treba istaći da će nerođeno dijete kao takvo steći svijest, emocionalnost, samosvijest, razum – postat će osoba sa svim pravima, te je, prema tome, pogrešno ubiti potencijalnu osobu, isto kao što je pogrešno ubiti osobu sa punim pravima. 

S druge strane, zabraniti pobačaj, značilo bi otvoriti, i po zdravlje trudnica opasno ilegalno obavljanje pobačaja, no i rušenje značenja doktrine o autonomiji žene. Zbog toga treba učiniti sve da pobačaja ne bude, jer pobačaj je trauma koja se može izbjeći. U našem društvu, nažalost, još uvijek vladaju predrasude, pa se o seksualnom i reproduktivnom zdravlju vrlo malo govori i stručna literatura u ovoj oblasti na našim prostorima je veoma manjkava. Stoga bi bilo uputno da BiH slijedi primjer Nizozemske, gdje je seksualno obrazovanje dio nastavnog programa, i formiranje informativnih centara gdje bi se svi članovi društva, pa i adolescenti mogli informirati općenito o ovoj problematici. Po pitanju reguliranja pobačaja, najoptimalniji je sistem kompromisa za koji se odlučila Njemačka. 

Poticati život, a ne nijekati ga; štititi život, a ne ugrožavati ga; učiniti sve da se trauma pobačaja izbjegne – a to je vrlo moguće, uvođenjem odgovarajućih mjera – to su koraci koje moramo poduzeti ukoliko uistinu želimo reći da smo članovi demokratskog društva.

FUSNOTE:

1-2. To znači da dijete čim se rodi, dobiva pravnu sposobnost, tj. postaje nositelj prava i dužnosti. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti i sposobno za život. Razumije se, porod mora biti završen. 
3. 
4. 
5. 
6. 
7. 
8. 
9. 
10. 
11. ^
12. 

13.