Jovan Tintor: Od molera do jednog od ključnih ljudi u sprovođenju krvavog projekta Velike Srbije

Policijski službenici Jedinice granične policije Bijeljina danas su uhapsili Jovana Tintora, rođenog 1951. godine, državljanina Republike Srbije, a koji se tereti za kazneno djelo genocid.

Riječ je o nekadašnjem bliskom saradniku predsjednika manjeg bh. entiteta, Radovana Karadžića. On je uhapšen danas prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu na Međunarodnom graničnom prijelazu Rača. Ovaj četnički vojvoda se nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu skrasio u Kadinoj Luci u opštini Ljig u Srbiji.

Za vrijeme rata vojvoda Joja, kako su ga zvali u Republici Srpskoj, bio je blizak ratnom rukovodstvu na Palama, a prema pojedinim informacijama bio je i finansijer Srpske demokratske stranke, kojoj je poklonio 250.000 maraka i blindirani džip. Prije rata u Bosni bio je moler i kafedžija, a kasnije je bio aktivan među četnicima na Ravnoj gori. Zna se i to da je držao i četnički klub u Kadinoj Luci. Njegovo ime pominjalo se i prilikom iznošenja dokaza protiv haškog optuženika Radovana Karadžića.

Svjedok koji je početkom juna 1992. bio zarobljen u svom selu Ahatovići u sarajevskoj opštini Novi Grad tvrdio je, svjedočeći u Haagu protiv Karadžića, da je srpskim vojnicima koji su zauzeli selo komandovao Jovan Tintor. Prema njegovim riječima, od tridesetak zarobljenih bošnjačkih muškaraca, 15 je odmah ubijeno, a ostali su prebačeni u Rajlovac i zatvoreni u napuštene tankove za gorivo, gdje su držani pod nehumanim uslovima i prebijani, a dvojica su i umrla od batina, ispričao je svjedok.

Jovan Joja Tintor, kojeg su od milja zvali i Tintoreto, bio je prvi čovjek vogošćanskog SDS-a, savjetnik i finansijer Radovana Karadžića i jedan od ključnih ljudi na terenu u sprovođenju krvavog projekta Velike Srbije. Njegovom naredbom kao predsjednika Kriznog štaba Srpske općine Vogošća od 2.maja 1992. godine, kojom se pansion "Kon Tiki" (poznatiji kao kafana "Kod Sonje") u Vogošći stavlja na raspolaganje srpskoj policiji "radi saslušanja privedenih i pritvorenih lica" označen je početak agonije vogošćanskih Bošnjaka.

Tu odluku, po Tintorovoj naredbi, odmah će sprovesti u djelo Branko Vlačo, koji je postavljen za upravnika logora. Najveći vogošćanski zločini desili su se u logorima "Kod Sonje" i "Bunker" u Vogošći, "Nakina garaža" u Krivoglavcima, "Planjina kuća" u Svrakama, kasarna JNA u Semizovcu, kao i u živom štitu prilikom četničkih ofanziva na brdu Žuč. 

U listu "Slobodna Bosna" marta 2004. objavljena je ispovijest Esada Muradbegovića, Bošnjaka iz Bijeljine, gdje se na nekoliko mjesta spominje upravo Tintor. U nastavku pročitajte i ovaj članak.

Dragomir Dumić je kao advokat tokom rata uglavnom radio na zamjeni imovine Bošnjaka iz Bijeljine sa Srbima iz Federacije, a najčešće iz Sarajevskog i Tuzlanskog kantona. Međutim, kako naš list saznaje, Dumić je vrlo često ultimativno od Bošnjaka zahtijevao da mijenjaju svoju imovinu i time sistematski vršio etničko čišćenje u Semberiji. Pritom je Dumić iznuđivao novac, prijetio i ucjenjivao. O Dumićevoj ”profesionalnosti” za naš list svjedoči Esad Muradbegović, staklorezac iz ugledne bijeljinske familije, od koga je ovaj advokat tokom ratnih godina pod prisilom zahtijevao da zamijeni svoju imovinu u centru Bijeljine s imovinom Jove Tintora, tadašnjeg predsjednika SDS u opštini Vogošća.

”U moju porodičnu kuću koja se nalazi u centru Bijeljine sredinom 1995. godine uselio se Jovo Tintor, i to sa svojom ljubavnicom Borjanom Balorda, njenim roditeljima, stricem i strinom. Jovo se prema mojim roditeljima ponašao krajnje drsko. To maltretiranje nisu mogli gledati njegov stric i strina i ubrzo su se iselili iz kuće. Međutim, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u januaru 1996. Godine, kod mene su došli Dragiša Dumić i Jovo Tintor i odveli me u bijeljinski šahovski klub. Tamo su mi pokazivali fotografije na kojima je bila Tintorova kuća koja se nalazi u Vogošći. Ultimativno su od mene zahtijevali da hitno dok Vogošća još nije bila integrisana, potpišem ugovor o zamjeni imovine. Rekao sam da ću da razmislim. Nakon toga sam se raspitivao i saznao da je Tintor zapravo kriminalac”, kaže naš sagovornik.

Ubrzo potom Dumić i Tintor su došli po Muradbegovića i tražili od njega da mu pokaže sve svoje imanje koje čini dvije kuće u centru Bijeljine, zatim 24 dunuma zemlje kod Radnikovog stadiona, takođe u  centru grada, 13 dunuma zemlje pored hipodroma i 13 dunuma šume u Suhom Polju. Zahtjev je bio da se sva ta imovina zamjeni za Tintorovu kuću u Vogošći i navodno pijacu u Nedžarićima kao i lokal kod pijace Markale. Potom su ga odveli u kancelariju da potpiše već pripremljene dokumente.

“Odbio sam da potpišem i u strahu došao u Sarajevo gdje sam obavijestio sve nadležne institucije da se od mene traži da pod prisilom zamijenim imovinu. Kako je roditeljska kuća bila vlasnički uknjižena na sestru, a moja na oca, zahtijevali su od mene da hitno zovem sestru i brata u Njemačku i od njih dobijem ovlaštenje za raspolaganje imovinom kako bi se zamjena mogla izvršiti. Sve vrijeme su me pratili u stopu od katastra do suda, a kada su vidjeli da punomoć ne dolazi, strpali su me u zatvor. Uhapšen sam 13. marta, ubrzo potom moji roditelji su odvedeni na Pale gdje se od njih tražilo da potpišu dokumente. Međutim, sa roditeljima nisu mogli da sklope ugovor jer su već nadležne organizacije u Sarajevu bile obaviještene da se radi o prisili.

Od torture na Palama moj je otac doživio dva moždana udara i ubrzo umro, a ja sam optužen da sam ’Alijin špijun’, da sam za njega švercovao oružje i da su mi navodno pronašli automatske puške. Prvo su me držali zatvorenog tri dana u Brčkom, a potom su me prebacili u bijeljinski zatvor.

Dragiša Dumić je došao kod mene u zatvor i iznudio mi punomoć da me zastupa na sudu, iako sam ja tada imao svog advokata Stojana Vasića. Dumić mi je rekao da mogu istog momenta biti pušten iz zatvora ukoliko odmah sa porodicom napustim Bijeljinu i potpišim ugovor o zamjeni imovine, u suprotnom  - o izlasku iz zatvora da ne pomišljam.  Potom je otišao kod moje supruge i uzeo joj dvije hiljade maraka.

Kada me je moj advokat oslobodio svih optužbih koje su mi napakovali i kada sam izašao iz zatvora, Dumić me je ponovo posjetio i kazao mi da mi ne pada na pamet da mu tražim novac koji je uzeo od moje supruge», ispričao je Muradbegović.

U svom intervjuu Risti Đogi u emisiji "Moj gost, njegova istina", na TV Srna 1994.godine, Joja Tintor je izjavio "kako je često znao režirati kolonu svatova, kad bi htjeli obaviti neki značajan zadatak, tako da su jednom, početkom 1992. godine, kroz cijelo Sarajevo u okićenoj koloni svatova od 32 vozila, provukli velike količine naoružanja s Pala do Vogošće, a ulogu mlade je odglumila njegova sekretarica Branka."

Ratni gospodar života i smrti u Vogošći Jovan Joja Tintor se dugo krio negdje u Srbiji pod lažnim imenom Jovica Berjan, a upućeni su tvrdili da je živio u nezapamćenom strahu od hapšenja.

Dugo se Tintor nije spominjao u javnosti, sve do avgusta 2012., kada je ubio Branka Petrovića poslije kraće prepirke u Banji Vrujci hicima iz svog pištolja. 

Vanraspravno krivično vijeće Višeg suda u Valjevu ukinulo je pritvor Tintoru, dva mjeseca nakon ubistva. Više tužilaštvo u Valjevu preinačilo je kvalifikaciju djela u ubistvo na mah za šta je zaprijećena zatvorska kazna do pet godina, što je bio procesni razlog da se pritvor ukine. Tužilaštvo je preinačilo kvalifikaciju djela poslije neuropshijiatrijskog vještačenja u kojem stoji da je Tintor ubistvo počinio u stanju jake razdraženosti jer ga je "vrijeđao" ubijeni Petrović.

Tako se zločinac, zahvaljujući prvenstveno svojoj finansijskom moći, izvukao od izdržavanja zaslužene robije. Nadamo se da ovog puta neće to biti slučaj i da će pravda, kako i treba, pobijediti, te da će vogošćanski katil dobiti zasluženu kaznu.