Pravo na abortus i pravo na trudnoću su neosporivi

Tekst o abortusu, koji je objavio Stefan Pejović, na društvenim mrežama izazvao je diskusije i polemike, te osude ili podršku stavovima koje je autor iznio u tekstu. Portal Novi.ba će u narednim sedmicama detaljnije obrađivati ovu temu, s obzirom na jasnu činjenicu da je abortus, očito, nešto što izaziva ogromnu pažnju u različitim slojevima društva - neovisno o polu, etničkoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti - i što zaslužuje pristup iz više uglova.

Prvi javni komentar, odnosno argumentaciju u vezi sa tekstom Stefana Pejovića, odnosno njegovim mišljenjem objavila je Marina Veličković, "mlada žena i feministica", kako se predstavila. U nastavku prenosimo odgovor na navedeni komentar Marine Veličković:

 

Draga Marina, drage žene, muškarci, majke, očevi, one koje su se odlučile na abortus, ili brane to nesporno i UN-ovom odlukom zagarantovano pravo, te oni koji se tom činu (ne i pravu) protive,

 

prije svega mi je iskreno žao što se bilo ko od vas našao uvrijeđenim, napadnutim ili poniženim zbog mog teksta. Pa i "ljutim", kako je Marina to, vjerovatno s pravom, rekla. Drago mi je, sa druge strane, što je Marina objavila argumentovan, koncizan i vrlo kvalitetan tekst kojim brani svoje mišljenje i svoja, sa moje strane, nikad osporena prava.

I volio bih da su svi oni koji su se javljali, komentarisali i podržavali, ponovo, nesporno i neosporivo pravo na abortus i pravo da se to pravo brani u javnom i privatnom prostoru barem slični Marini. Međutim, realnost je nešto drugačija, te su (i muškarci i žene, da budem iskren) prešli granicu ukusa, nazivavši me „glupanom“, „seratorom“, „drkačem Hasanbegovićevog (ministar kulture u Vladi RH i čovjek koji je davao vrlo sporne izjave o mnogim temama op.a) kurca“, „fašistom“, „šovinistom“ i ostalim pridjevima od kojih se iole pristojnom čovjeku diže kosa na glavi. I to je njihovo pravo, mada neukusno, kao što je moje pravo bilo da ni na jednu od spomenutih riječi ne uzvratim istom mjerom – naprotiv, javno sam (i privatno) objasnio da ih ne cijenim ni manje ni više nego ranije.

To što se ljudi koji su sve to izrekli mirne duše nazivaju zaštitnicima prava žena i svih ostalih prava i što su, po vlastitom mišljenju, progresivni dio društva – ponovo je njihov problem. Mislim da njihove riječi govore više nego bilo kakav moj komentar. Moj najveći problem u svemu tome je što se podigla prava hajka, a zbog iznesenog mišljenja o abortusu. Iza kojeg stojim od kada sam stasao i koji ne planiram mijenjati.

Krenuću redom, u vezi sa argumentima i činjenicama koje je Marina navela u svom komentaru:

1. Stav – Da budem vrlo jasan, protivnik sam abortusa, ali to pravo, kako sam naveo, ne osporavam, niti ga mogu, niti želim, niti hoću osporiti bilo kome. Moje je, pak, pravo biti protiv abortusa, što je legitmno i legalno, osim ako u zadnje vrijeme nije usvojen neki zakon ili pravilo po kojem ne smiješ biti protiv abortusa, što bi bilo vraćanje u Staljinizam ili slične sisteme koji zabranjuju određena mišljenja koja nekome nisu po volji. A protiv čega se, navodno, bori i gore navedeni „progresivni“ dio ovog društva. Ako govorimo o Evropi, u Irskoj ili eventualno u Andori i San Marinu, se taj zahvat može učiniti isključivo ako će spasiti život majke, dok je na Malti i u Vatikanu u potpunosti zabranjen. U ostalim je evropskim zemljama abortus legalan, a jedino što varira su propisi glede sedmice ili dana do kojeg je dozvoljen, odnosno zakonskih rješenja koja omogućavaju prekid trudnoće i nakon tog roka, ako je ugrožen život majke ili je dovedeno u pitanje psihofizičko stanje fetusa, ploda, ili ako je trudnoća posljedica silovanja. Ako vas zanima moje mišljenje o navedenom, mislim da je ovdje previše „varijabli“ da bih mogao donijeti bilo kakav univerzalni stav, ali generalno mislim da se život majke mora spasiti po svaku cijenu, ali i da zadržavanje ili prekid trudnoće koja je posljedica silovanja mora biti isključiva i samo odluka osobe koja je trudna.

2. Podaci – Istina je da, nažalost, ne postoje precizni podaci o ukupnom broju pobačene djece, dok podaci o onoj rođenoj postoje. Ne znam zašto je to tako, da li je to zbog tehničkih, etičkih, vjerskih, profesionalnih ili bilo kojih drugih razloga. Dakle, u ovoj je zemlji, od 1990. godine, apsolutno nemoguće dobiti ukupne, zvanične, kredibilne i tačne brojke u vezi sa stvarnim brojem pobačaja. Pokušaj kolega da se detaljnije pozabave podacima je praktično propao, pretpostavljam zbog neuređenosti države, te su dostupni samo podaci iz javnih bolnica, dakle bez privatnih ustanova. Ako govorimo o broju stanovnika u BiH, jako je teško utvrditi stvarno stanje – što zbog neobjavljivanja rezultata popisa, što zbog posljedica rata, koje najznačajnije utiču na demografsku sliku BiH. Moja opaska o tome da se broj stanovnika smanjuje – o čemu govore neke kredibilne procjene – je tačna (popis iz '91. kaže da je u BiH tada živjelo pola miliona ljudi više nego danas), ali je netačno to da sam „okrivio“ abortuse za takvo stanje, što je nonsens. Naime, u javnost se često plasiraju priče o „nestajanju“ ljudi, te želji mladih da napuste ovu zemlju. U tom kontekstu, kao „dodatnu vrijednost“ na ove zaista poražavajuće podatke, naveo sam i abortuse jer mi se činilo licemjernim da se kuka zbog „nestajanja“ ljudi iz BiH, a istovremeno šuti o ovoj, za to, bitnoj temi. Napomenuću i to da su istraživanja koja sam naveo u tekstu, a u vezi sa brojem abortusa, tačna, ali i zastarjela. Ali to nikako ne znači da o ovoj temi ne treba da se priča, ili da se ide u javnost – naime, broj abortusa ni na koji način nije, niti će, uticao na moj stav po tom pitanju. Ponavljam, na moj stav.

3. Argumenti - U dijelu o argumentima, draga Marina, ulaziš u raspravu i stanje u kojem se (nikada) nećemo razumjeti, jer ih posmatramo kroz dvije različite prizme, iz dva različita ugla, sa dvije različite pozicije; naime, tvoje tumačenje ove teme počiva na isključivo naučno-dokazivom, odnosno medicinskom stajalištu. Moje tumačenje počiva na filozofsko-vrednosnom, pa dijelom i teološkom tumačenju pobačaja. Iako nauka itekako – pogotovo u današnje vrijeme – ima odgovore na mnoga pitanja, činjenica je da se nauka, tokom vremena, mijenjala i da je dolazila do novih, većih saznanja i nekih novih velikih istina. Da pojednostavim, ova naša priča bi izgledala potpuno drugačije prije 150 godina, u vrijeme kada nisu postojali ultrazvuk i sva moderna čuda tehnike koja su otkrila to što su otkrila. Uostalom, kao što bi izgledala drugačije i za 150 godina, kada se otkriju neke nove činjenice koje danas ne znamo, a kojima će se buduće generacije smijati, onako kako se mi smijemo teoriji da je Zemlja ravna ploča. Dakle, nauka je „fluidna“, stalno se usavršava i doprinosi ovome svijetu sa mnogim korisnim stvarima, otkrićima i pogodnostima – da ne ispadnem i demagog! - ali još uvijek nema sve odgovore. Kao što, sa druge strane, ni filozofi, teolozi, ili, ako hoćeš, vjernici, nemaju i ne mogu imati sve odgovore. No, moja je vlastita i legitimna odluka i moje pravo da slijedim učenja i pravila za koja smatram da su korisna meni, mojoj porodici i društvu u kojem živim, a sve dok takva učenja i pravila ne ograničavaju druge da slobodno koriste svoju slobodnu volju, da raspolažu svojim tijelom i da, skraćeno, čine što im volja, sve dok ne diraju granice slobode ljudi oko sebe - tj. da uživaju sva zagarantovana prava za koja se nadam da im nikada neće biti uskraćena na bilo koji način. A protiv čega sam se, u skladu sa mogućnostima, borio i protiv čega ću se i boriti. Ovo znači da ću se boriti za tvoje pravo, pa makar se i ne slagao sa njim, što je vrhunac demokratije i praktične vjere i filozofije.

4. Reforme - Draga Marina, nije na meni da predlažem reformu bilo čega, ja sam najobičnija osoba kao i ti, koja dijeli sudbinu svojih sugrađana. U parlamentima sjede ljudi koje smo birali i koje plaćamo da čine sve što mogu da nam bude bolje, pa tako i samim ženama. Dakle, prstom trebaš da upreš u njih, ne u mene. Ako bih nekada dobro poludio pa se kandidovao za parlament na bilo kojem nivou, to bi već bio drugi par cipela. Da se mene pita, učinio bih odmah ono što je, primjerice, učinila Crna Gora i na taj način, pa makar i simbolično, poslao poruku ženama i majkama da su vrijednije od muškaraca po ovom pitanju. Ako hoćeš, žena je, po meni, stub društva samim tim što je stub porodice, a što je takođe još jedna tema o kojoj se da posebno pisati.  O svemu ostalom bih mogao naširoko i nadugo da pišem, jer me bole iste nepravde kao i tebe, s tim da sam u situaciji koja je malo manje komforna, jer sam, osim što sam stanovnik ove zemlje, istovremeno i otac školarke. Dakle, iz prve ruke ti mogu reći i cijene pelena, knjiga, slikovnica, šampona, hrane, odjeće, obuće, vrtića, škole, produženog boravka, sporta, slobodnog vremena i – ukratko – svega što čovjek mora i treba priuštiti svome djetetu da bi bilo zdravo i sposobno da u život uđe spremno.  Moji pokojni otac i majka mi nisu ostavili ušteđevinu, nisu bili u partiji, nisu bili lopovi, niti imam bogatu rodbinu. Dakle, kao i većina društva, supruga i ja radimo pošteno i tako zarađujemo za život svoje porodice – što sam spomenuo isključivo zbog toga što želim pokazati da ekonomski faktori koji utiču na abortuse ne moraju da vrijede za sve, nego da čovjek, slobodnom voljom i izborom, može odlučiti da kaže „ko ga šiša, idemo dalje, pa šta bude“. Dakle, ponovo, ovo je lični stav i na drugima je da odluče hoće li ga poslušati ili ne.

Zadnji dio teksta – o silovanju - neću komentarisati, jer je otišao u pravcu kojeg niko normalan ne podržava. Za to već postoje zakonske kazne i nadam se da će u budućnosti  biti još veće i strožije.

Meni je, Marina, zabavno kada me ljudi optuže (i osude) da ograničavam ženska prava, dok istovremeno živim u kući sa suprugom i kćerkom. Da je ta konstatacija, zaista, istinita, a ne plod tvoje (osnovane) ljutnje, vjeruj mi da bi stvari bile puno, puno drugačije i da bih, pretpostavljam, odavno živio sam. Kao što me zabavlja da ljudi koji, većinom, nikada nisu bili u situaciji da razmišljaju o porodu, djetetu i svemu ostalom što iz toga proističe – kao što se to meni i suprugi desilo – tobože brane druge od mene i pričaju o, za njih, apstraktnim pojmovima – sve dok im se ne dese u praksi.

Abortus, smatram, nije stvar „muške privilegije“, ali nije ni isključivo ženske (osim u slučajevima silovanja ili kada je život trudnice doveden u opasnost); mislim da je abortus, kao i nastavak trudnoće, pitanje razgovora, razmišljanja i dogovora relevantnih dvoje ljudi, pa i njihovih roditelja (u zavisnosti od okolnosti), a ne ishitrene odluke - ma kakva ona bila. Mi smo odabrali trudnoću i dijete i to je naša stvar. Šta će neko drugi učiniti njegova je stvar, njegovo je pravo i njegova odluka.

Da rezimiram – protiv sam abortusa, ali ne i protiv prava na abortus, prava na mišljenje o abortusu i prava da se o tome raspravlja javno, privatno i naširoko. Oni koji vrijeđaju one koji žele abortirati ili podržavaju taj čin, ili one koji ne žele abortirati ili ne podržavaju taj čin – nisu još uvijek dorasli ovoj temi.