Ono što se sljedeće dogodi u Alepu oblikovat će budućnost Europe

Ako Alep bude osvojen, opaki sirijski rat će poprimiti novi izgled sa dalekosežnim posljedicama ne samo za regiju nego i za Europu. Posljednji vladin napad na opsjednuti sjeverni sirijski grad koji je uzrok bijegu desetinama hiljada ljudi u posljednjih nekoliko dana, također je i odlučujući trenutak na relaciji između zapada i Rusije, čije zračne snage igraju ključnu ulogu. Poraz anti-Assadovih pobunjenika koji su djelimično kontrolirali grad od 2012. ne bi ostavio ništa na tlu Sirije osim Assadovog režima i Islamske države. I sve nade o pregovaranju o nagodbi uključujući i sirijsku opoziciju bi nestale. To je davno željeni ruski cilj, a u srcu moskovske odluke je bilo da se vojno umiješa prije četiri mjeseca.

Teško da je slučajnost bombardiranje Alepa, simbola anti-Assadove revolucije 2011. godine, počelo baš kada su nastupili mirovni pregovori u Ženevi. Kao što je i očekivano, razgovori su ubrzo prekinuti. Ruska vojna eskalacija u podršci sirijske vojske bi značila sabotažu bilo koje mogućnosti koju bi izvorna sirijska opozicija mogla imati. To je i bilo namijenjeno da se osujete bilo kakvi planovi koje su zapad i UN službeno spremili, što je u potpunoj suprotnosti Moskovskom pismenom opredjeljenju za politički proces do kraja rata. 

Posttraumatski šok će se osjetiti na široko i na daleko. Ako postoji jedna stvar koju su Europljani naučili u 2015. onda je to da ne mogu biti zaštićeni od posljedica konflikta na Bliskom istoku. I ako postoji jedna stvar koju su naučili iz ukrajinskog konflikta 2014. onda je to da se Rusija baš i ne može smatrati prijateljem Europe. Ona je revizionistička sila sposobna za vojnu agresiju. 

Naime, kao što se sudbina Alepa nestabilno drži u ravnoteži, ovi događaji imaju, kao nijedni drugi, možda od početka rata, istaknutu vezu između Sirijske tragedije i strategijskog slabljenja Europe i Zapada u globalu. Ovaj efekat revnoteže je nešto na šta Moskva ne samo da je obratila pažnju, nego se i umiješala. Širenje nestabilnosti savršeno odgovara ruskom cilju traženja dominacije iskorištavanjem oklijevanja i kontradikcije onih koje identificira kao neprijatelje.

Situacija u Alepu će uveliko odlučiti šta će se sljedeće desiti. Poraz sirijskih opozicijskih snaga bi mogao osnažiti ISIL u zabludi da su oni jedini branitelji muslimana sunita, dok terorišu stanovništvo pod svojom kontrolom. Postoji mnoštvo tragičnih irnonija ovdje, ne samo da je zapadna strategija portiv Isis-a zvanično ovisila na izgradnji lokalnih sirijskih opozicijskih kopnenih snaga, tako da bi oni mogli jednog dana pogurati džihadske pobunjenike van svog uporišta u Raqui. Ako upravo oni ljudi na koje se trebalo računati kao na pješadince sada završe okruženi i slomljeni u Salpeu, kome će se Zapad obratiti? Rusija je od početka tvrdila da se bori protiv ISIL-a; ali u Alepu pomaže da se unište sirijske grupe koje su se u prošlosti pokazale efikasnim protiv Islamske države.

Ako su postojale ikakve sumnje oko ruskih ciljeva u Siriji, događaji oko Alepa su ih sigurno potvrdili.

Vladimir Putin je u Siriji duplicirao strategiju koju je primjenio u Čečeniji: totalni vojni napad na naseljena područja kako bi uništio pobunjenike i prisilio ih van. Postoji duga povijest poveznica, ako se prisjetimo sovjetske ere, između sirijske strukture i ruske inteligencije. Baš kao što je Putinov režim fizički eliminirao one u Čečeniji koji bi mogli biti sagovornici za sklapanje mirovnog sporazuma, Assad je povezao svu političku opoziciju sa „terorizmom.'' kao što nikad nije postojala nijedna nagodba u Čečeniji (samo rat i razaranje sve dok Kremlin nije stavio svog čečenskog lidera na poziciju), prema Putinovom mišljenju ne može biti nikakve nagodbe Siriji sa opozicijom.

Ruski strategijski ciljevi idu mnogo dalje. Putin želi da ponovo uspostavi rusku snagu na Bliskom istoku, ali je Europa zapravo ono što on ima na umu. Odlučujući trenutak je bio 2013. kada je Barack Obama odustao od zračnih napada na Assadove vojne baze nakon korištenja hemijskog naoružanja. To je ohrabrilo Putina da testira odlučnost  koraka Zapada na europski kontinent. On je sigurno bio zatečen ukrajinskim Maidanom i pučkim ustankom, ali je brzo odlučio da povrati dominaciju koristeći silu, što je uključivalo pripajanje teritorije. Izračunao je ispravno da njegov hibridni rat u Ukrajini zapad ne može spriječiti. Ruska politika u Ukrajini ja za rezultat uzdrmala temelje europskog posljeratnog sigurnosnog reda, koji bi Putin volio prepisati u prednost Rusije. 

Isto tako, ruski vojni angažman u Siriji je stavio NATO u veliku nedoumicu, sa jednim od ključnih članova na liniji fronta. Turski odnosi sa Rusijom su bili na rubu mjesecima. Sada je Moskva otvoreno upozorila Tursku da ne šalje snage u Siriju da brane Alep. Kako će turski vođa reagirati, još je jedna glavobolja Zapada.

Sve se ovo dešava u vrijeme kada Europske vlade očajnički žele nagovoriti Ankaru na suradnju sa problemom izbjeglica. Ako Turska sada postane problematična za NATO na svom bliskoistočnom boku, to će itekako odgovara Ruskim interesima. Slično tome, ako Europa vidi novu selidbu izbjeglica, Rusija će imati koristi. Izbjeglička kriza je posijala duboke podjele na kontinentu što je pomoglo populističkim desničarskim partijama da cvjetaju, od kojih su mnogi politički saveznici Rusije protiv EU kao projekta. Ova kriza je stavila ključne institucije EU pod pritisak. Pojačala je oposnost od Brexita (koji bi Moskva jedva dočekala) i ozbiljno oslabila Angelu Merkel, arhitektu europskih sankcija protiv Rusije.

Naravno, bilo bi pretjerivanje govoriti da je Putin sve ovo smišljao od početka. Bio je vođen događajima onoliko koliko je želio da ih kontroliše. Rusija nije odgovorna za izbijanje građanskog rata u Siriji, niti je imala veze u bilo čemu što se desilo Ukrajini. Ali, način na koji je cinično odigrala svoje pijune bi mogao oglasiti više alarma na zapadu i u UN-u nego što je sada slučaj.

Putin voli da se predstavlja kao čovjek od reda, ali njegova politika je donijela mnogo haosa, a Europa je ostavljena da plati sve veću cijenu. Da bi ruski režim djelovao drugačije potrebno je mnogo više od optimističnog razmišljanja. Alep je otvorena ljudska tragedija. No, potrebno je povezati tačkice između stradanja ovog grada, europske budućnosti, te kako se Rusija nadvija nad oboje.