Koga ćemo kriviti danas Fadila ili ispijače kafa?

Nepobitni dio našeg regionalnog mentaliteta je humor. Većinu naših problema rješavamo pjesmom, šalom, odnosno standardnim "udri brigu na veselje" i skoro redovitim pljuvanjem po svemu i svačemu, jer "svako ima pravo na svoje mišljenje". Da, nažalost. Što se tiče udaranja brige na veselje, udaramo je od pamtivijeka, ali čini mi se nikako da je oborimo. Crni oblak je nekako uvijek tu iznad brdovitog Balkana, a naša mala nježna srca se lome dok upućujemo neukusne i sažvakane pošalice i rafale uvreda sjedeći u toplom domu dok se ćumur loži, smog skuplja, a kuća obitava na klizištu. Kakav revolt!

Sjetimo se svi vanredne situacije prije nekoliko godina kada je snijeg nemilosrdno zavejao ovo područje blokirajući skoro svaku aktivnost, ali i ponosa kada su ljudi izašli na ulice sa lopatom u rukama da bi odradili posao uslijed nepogodnosti na koje Civilna zaštita (opet) nije računala. Tih dana su na ulicama odjekivali osmijesi bez obzira na promrzle obraze; roštilj, piće, muzika, vrijedne ruke i lopata. 

Ta nesreća nažalost nije jedina koja je zadesila naš mali balkanski kompleks. Sjećamo se Belmine i silnih protesta zbog jedinstvenog matičnog broja koji joj država nije obezbijedila, a koji joj je hitno trebao u svrhu liječenja. Također se sjećam mase mladih ljudi koji su na protestima igrali odbojke i karti. Sjećam se koncerta na tim istim protestima, satiričnih plakata, "došo ja nako" i slično. 

I evo unazad par dana čitam o Fadilu i njegovoj izjavi o rasipnosti stanovništva BiH te podrugljive komentare građana sa pratećim oznakama "Fadile oprosti". S jedne strane izjava premijera Novalića je u najmanju ruku neozbiljna, jer i čak da su izjave o rasipnosti tačne, nije njegovo da se pita na šta građani troše zarađeni novac, ali u odbranu premijera, nije ni njegovo da stavi novac u džep bilo kome od nas. Njegov posao kao političkog zvaničnika i nas kao građana ove države je da stvorimo praktične uslove za tu "marku više". Ako svaki put bacite opušak ili papirić u predviđeno mjesto za to, već pravite korake, sitne, ali sigurne.

Jedna stvar koju građani ne shvataju je da država i narod nisu odvojeni faktori. Ne može biti samo država kriva, a narod nevin i obratno. Političarima je potrebno više morala, građanima više (ne)zvanične naobrazbe, zdravog razuma i definitivno ozbiljnosti u situacijama koje pod upitnik stavljaju egzistenciju.

Ne nipodaštavam pozitivnost ili humor kao način prevazilaženja nesreća, ali mi se čini da je to u našem slučaju hronična reakcija. Nije to više pozitivnost kao vjera u bolje sutra, već mehanizam organizma, ne da prevaziđe negativno, već da ga izbjegne.

Pitam se da li se tokom vanrednih situacija trebamoj smijati, roštiljati i pjevati znajući da naša država ne posjeduje kapacitete za takve situacije? Da li smo na protestima koji su u početku dobili predznak buđenja i bosanskog proljeća trebali zaista naglasiti naš humor i graditi otpor koncertima i satirom? I da li trebamo avaziti na kafama i pametovati po Facebooku o nekompetentnosti onih koje uporno sami biramo? Zašto mislite da bi politiku jednog zvaničnika promijenilo vaše grakanje i naricanje? I ne mislite, nego jednostavno na dnevnom je redu da ismijemo još jednog od "velikih zlih vukova". Mislite da su oni jedini koji prave greške?

Koliko Denisa, Belmina i Mahira mora izgubiti život da bi ovaj narod pokazao nešto više od klasične šuplje i smisla za humor i provod?? 

Ne znam za vas, ali meni ovo više nije smiješno.