Može li sveti Stefan biti zajednički simbol Bošnjaka i Srba?

Tema sedmice
Može li sveti Stefan biti zajednički simbol Bošnjaka i Srba?
Bošnjački ideolozi u svojim interpretacijama bosanske povijesti prizivaju kontinuitet modernog bošnjačkog identiteta sa srednjovjekovnim prekodirajući vještački njegovu hrišćansku suštinu, dok srpski, kako je to bilo vrlo jasno izraženo, na svečanoj akademiji povodom 24 godišnjice proglašenja Republike Srpske, naglašavaju, isto tako vještački, isključivo htišćansku stranu vlastite istorije, baš kao da ona nije imala nikakvog bosanskog okvira i bosanske nehrišćanske posebnosti i kao da taj okvir sa njima nema nikakve veze.

“...ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos.” Ovu rečenicu je u svojim bilješkama o bosanskom srednjovjekovnom kraljevstvu, sredinom 15. vijeka zapisao Enea Silvio Bartolomeo Piccolomini, poznatiji kao papa Pio II, isti onaj koji je od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana, odnosno Stefana Tomaševića zaražio radikalan obračun sa jeretičkom Crkvom Bosanskom. Ugrubo prevedeno sa latinskog, rimski pontif piše da Bosanci “svoje kraljeve nazivaju Stefanima”. I zaista, ako pregledamo dostupnu preživjelu diplomtičku građu, svi bosanski kraljevi, odnosno “kraljevi Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama” (Stefan Tvrtko, Stefan Dabiša, Stefan Ostoja, Stefan Tvrtko II, Stefan Ostojić, Stefan Tomaš i, u konačnici Stefan Tomašević Kotromanić, nose ovo ime koje u prevodu sa grčkog znači “onaj koji je ovječan vijencem”, odnosno krunom. Istovjetna politička tradicija je postojala u Raškoj, čiji su nemanjićki kraljevi do izumiranja dinastije nosili ime Stefan, odnosno Uroš (od mađarskog “ur” - gospodar, gospodičić), a u Bosnu je preneo Tvrtko I Kotromanić, postavši, prema vlastitim riječima, “Bogom postavljeni Stefan”, odnosno Božjom voljom okrunjeni vladar - samodržac. 

Sveti Stefan kao kamen spoticanja?

Ovo krunjenje je neodvojivo od hrišćanskog kulta svetog Stefana, novozavjetnog prvog mučenika za vjeru, što je potvdio i sam kralj Tvrtko I, utemeljujući 1382. današnji  grad Herceg Novi pod imenom Sveti Stefan. Izvještaj Dubrovčanima o ovom događaju, prvi je bosanski kralj započeo molitvom, a završio objašnjenjem zbog čega mu je toliko bitan kult upravo ovoga sveca: „Veoma je prijatno proslavljati Tebe kako dolikuje i istinskom vjerom i ovom, dakle pobožnom i radosnom riječju obratiti se Tebi, o prvomučeniče Hristov Stefane... jer Tvojim moljenjem primih blagodat od Gospoda Boga i udostojen bih vijenca i časti i skiptra carskoga mojih roditelja svetih, ranijih gospodara srpskih, kraljeva i careva, da slijedeći životu njihovu i pravilima carskim sve nedostatke ispravljam i upravljam u zemljama Bogom darovanog mi kraljevstva.“ 

Sveti Stefan je, dakle, ne samo svetac pokrovitelj porodice Kotromanić, već i nebeski pokrovitelj cjelokupne feudalne političke strukture bosanskog kraljevstva i jedan od kamena temeljaca i simbola njegove državnosti. Pa ipak, u današnjoj BiH u vezi simbolike ovoga sveca postoje, naizgled nepremostivi problemi.Ustavni sud BiH je 15.januara tekuće godine obrazložio svoju odluku od 26. novembra 2015. “da izbor 9. januara kao datum obilježavanja praznika Dan Republike nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta kao vrijednostima koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu koje se zasniva na uvažavanju i poštivanju različitosti kao osnovnih vrijednosti modernog demokratskog društva.”Zbog čega je, na osnovu gore iznesenih činjenica, problematično da jedan dio BiH, tačnije jedan od njenih ustavom definiranih entiteta, Republika Srpska, doduše anahrono, kao i mnogi evropski narodi, baštini srdnjovjekovnu državnu tradiciju koju je utemeljio vladar koji je, između ostalog bio tituliran i kao “kralj Srbljem”? 

Zbog čega se sa svetim Stefanom ne bi mogli positovjetiti svi građani RS-a?  Tome je više razloga, od kojih su dva glavna. Prvi je, naizgled, paradoksalan. Bošnjački ideolozi u svojim interpretacijama bosanske povijesti prizivaju kontinuitet modernog bošnjačkog identiteta sa srednjovjekovnim prekodirajući vještački njegovu hrišćansku suštinu, dok srpski, kako je to bilo vrlo jasno izraženo, na svečanoj akademiji povodom 24 godišnjice proglašenja Republike Srpske, naglašavaju, isto tako vještački, isključivo htišćansku stranu vlastite istorije, baš kao da ona nije imala nikakvog bosanskog okvira i bosanske nehrišćanske posebnosti i kao da taj okvir sa njima nema nikakve veze.

Iz koje vizure posmatrati prošlost?

Drugi se ogleda u činjenici da je Republika Srpska, nakon svoga proglašenja 1992., ratnog i poratnog perioda svojim nesrpskim, a prevashodno bošnjačkim stanovnicima od života načinila pakao, koji je razultirao sa gotovo 30.000 ubijenih nesrpskih civila (podaci sarajevskog IDC-a) i 534 porušena islamska objekta (podaci IZ BiH) i da svaka simbolika koja podsjeća na taj period Bošnjacima ne može, tek tako i preko noći postati bliska i svoja. Pa ipak, rat je završio prije 20 godina, a Republika Srpska je, unatoč svim osporavanjima, postala i ostala dejtonska realnost. Napokon, zbog čega bi za čuvanje te realnosti trebalo upirati prstom samo u rukovdstvo RS-a (kao da se iko u istoriji, dobrovoljno, odrekao vlastite autonomije), a ne i u politički konekst u kojem je ratni predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, 1993. mrtav hladan izjavio da se od dijela BiH treba stvoriti “država u kojoj će biti 80 posto Muslimana i bit će muslimanska ili bošnjačka”’? Isto je tako jasno da 2016. godina jednostavno više nije vrijeme u kojem će se raspravljati o tome koja je od strana 1992. izvršila veće ustavno nasilje. Ona koja je, naumivši po svaku cijenu i skrivajući istinske namjere, sprovela referendum o nezavisnosti ili ona koja je na teritoriji postojeće jugoslovenske federalne jedinice BiH stvorila jednonacionalnu paradržavu? 

Budući da već 20 godina živimo u dejtonskoj BiH, bilo bi uputnije razmišljati o koracima koji bi nju, a ne neku imaginarnu projektovanu državu učinili funkcionalnijom. Nastojati ukloniti jednonacionalnu i jednoetničku simboliku iz Dana Republike RS-a je, načelno, iz bošnjačke perspektive, posve razumljivo, ali je način na koji se pokušava izvršiti ravan namjernom ili nenamjernom političkom idiotizmu, koji, proizvodi isključivo atmosferu inaćenja u kojoj nema stvarnog pobjednika, pogotovo ne za zagovarače opstanka BiH. Povezivanje 9. januara sa isključivo jednom vjerskom zajednicom jeste diskrimantorno, ali njegovo dekretirano ukidanje ne znači autmasko popravljanje položaja Bošnjaka u ovom Republici Srpskoj, baš kao što borba protiv simblike i tradicije da se američki predsjednik zaklinje na Bibliji (dakle jednovejrski simbol) ili da je britanski monarh na određeni način poglavar anglikanske crkve (dakle jede vjerske zajednice i/ili njegovo tradicionalno obraćanje za Božić) nisu bili načini popravljanja položaja neanglosaksonaca u ovim državama. Ma kako, uz navođenje ovih analogija, moramo voditi računa o različitim istorijskim i političkim kontekstima SAD, UK i BiH, jedno je jasno. Politička praksa pokazuje da je određenu političku simboliku mudrije preuzimati i prevrednovati nego je ukidati. 

I ne toliko tuđinski...

Na kraju krajeva, zar se islamsko učenje o tome da su i učenici Isusa Hrista bili muslimani iz perspektive bošnjačke zajednice u RS-u ne može odnositi i na svetog Stefana? Ako išta, a ono radi političke mudrosti. Ako su predislamskiobičaji poput Ajvatovice ili proslave Jurjeva i Aliđuna dio bošnjačke tradicije u čeme je, načelno, problem sa svetim Stefanom? No takva mudrost u BiH nedostaje objema stranama. Zbog čega se, umjesto apelacije Ustavnom Sudu BiH, o pitanju ustavnosti postojećeg Dana RS-a, radije, nije mogla pokrenti kampanju kojoj bi Bošnjaci zahtjevali da na svojevrstan način učestvuju u njegovoj proslavi, mijenjajući na taj način njegovu jednoreligijsku suštinu? Napokon, nije li simbolika kamenovanja nevinog đakona Stefana u Novom zavjetu upravo arhetipska predstava onoga što se dogdilo nevinim nesrpskim civilima u Republici Srpskoj?

Da li je bilo mudrije izazivati revolt ili, npr. prilikom proslave svakog Dana Republike, u centru Banjaluke organizovati skup, na kojem bi se podjsećalo da u "Ustavu Srpske Republike BiH" iz 1992. stoji da su “Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.”, da su “ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost, lični i porodični život nepovredivi” i da “niko ne smije biti podvrgnut mučenju, svirepom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.” Trebalo bi, dakle, svaki Dan RS-a iskoristiti na podsjećanje na koji način je ratno rukovdstvo RS-a pogazilo sve odredbe na kojima je, navodno, zasnovalo državu srpskog naroda u BiH. Drugim riječima, pogrešno je nastojati da se sveti Stefan ukloni iz simbolike dana RS-a, jer, ona sama po sebi ne mora predstavljati problem. Potrebno je toj simbolici postepeno dodavati i drugu i stvarati klimu u kojoj rukovodstva RS-a neće imati priliku da stvara kolektivnu histeriju kidnapovanja omiljenog sveca. U nekom drugačijem razvoju događaja, a s obzirom na njegov istorijat kada je u pitanju srednjovjekovna državnost BiH, sveti Stefan bi prije mogao postati simbol ujedinjenja, neka vrsta bosanskohercegovačkog, a time i srpskog svetog Patrika, a ne samo podsjećanje na minula mračna razdoblja. Nema nikakvog razloga da to tako ne bude, osim onih koji nemaju veza sa dobrobiti bilo cjelokupne BiH, bilo RS-a, već isključivo političkih elita koje opstaju takitikama međusobnog huškanja.

Novo