Posljednji intervju Miše Kovača: „Ostala si uvijek ista” bila je zabranjena u Zagrebu i Beogradu

Vijest o smrti legende hrvatske glazbene scene, Mate Miše Kovača, jučer je potresla Hrvatsku. Brojni se opraštaju od legendarnog pjevača, koji je preminuo u 86. godini života. Tom prilikom prisjetili smo se posljednjeg intervjua u kojem je Mišo točno prije pet godina otvoreno govorio za Jutarnji list. Intervju prenosimo u cjelosti.

Posljednje dane babljeg ljeta Mišo Kovač, čovjek koji je u 57 godina dugoj karijeri prodao više od dvadeset milijuna ploča, provodi u samom srcu Dalmacije, u Strožancu kod Splita. Dani mu prolaze na zasjenjenoj terasi, udaljenoj nekoliko koraka od mora. Za razliku od supruge Lidije koja s užitkom pliva svaki dan, Mišo ove godine u more nije umočio ni nožni palac. Drži se hlada, dvorišta i terase uređene u mediteranskom stilu, nasred koje je postavljen veliki stol s klupama. Na stolu su svježe ubrane smokve, koje Mišo posebno voli, kroštule, kava, Coca-Cola i voda.

Na samom čelu sjedi Mišo u ljetnom izdanju: natikače, crne hlače i svijetla košulja, a na licu sunčane naočale. Oko vrata zlatni lančić. Dvorištem slobodno šeće pjevačev miljenik Amor, kao ugljen crni, moćni devetogodišnji cane corso težak pedeset kilograma.

- Dođi slobodno, neće ti ništa - uvjerava nas nasmijana Lidija Kovač dok ispod oka sumnjičavo odmjeravamo moćnu životinju.

- Samo prođi, on ti je bezazlen, kao beba je - kaže Lidija, a mi se i dalje nećkamo.

- Ajde, slušaj! Ovaj pas kod nas je godinama i nikad nije nikog napao, ugrizao ni taknuo. Neće ni tebe! Dođi ovamo! - prekida s čela stola Mišo sve naše dileme. Legendarni pjevač dobre je volje. Iznosi nam činjenice.

- Amor nije napadački nastrojen - a na novinarski komentar kako za sve uvijek postoji prvi put, odmahuje rukom i kaže: - Vjeruj mi, neće ti ništa! A kad Mišo tako kaže, ne preostaje drugo nego mu vjerovati. Njemu vjeruju svi, na čelu s njegovom publikom koju pjevač, koji je 16. srpnja napunio 80 godina, nikad u životu nije varao ni prevario. Ali ni podilazio, folirao ili lagao.

Show u Strožancu
- Ljudi odmah prepoznaju laž. Ja na scenu izlazim sam! Nemam plesačice koje skaču, podižu noge, ugrijavaju atmosferu i nešto izvode. Ne! Na sceni na koju izlazim samo su mikrofon i reflektor i ja - govori Mišo na terasi s koje pogled puca na Brač, Čiovo, Šoltu i Hvar u daljini. Nekoliko metara od stola za kojim razgovaramo nalazi se još jedna manja terasa, bliža moru. Baš tu je Mišo prošlog tjedna u dva dana snimio četiri videospota.

- Oba sam dana snimao od dva popodne do sedam - objašnjava Kovač koji je svojoj publici u izdanju Croatia Recordsa odlučio pokloniti novo videoizdanje čuvenih hitova "Ako me ostaviš", "Ostala si uvijek ista", "Najljepše su oči moje majke" i "Čuvajte mi pismu". Zašto baš te pjesme?

- Jer ih publika voli. A ja sve radim za njih. Mene je publika stvorila. Da nema publike, ne bi bilo ni mene. Publika je meni sve. Da nema publike, rekao sam ti to davno, ja bih prodavao ribu na ribarnici - ističe pjevač koji je upravo radi te iste publike prije koju godinu objavio antologiju nazvanu jednostavno (kod Miše nema cifranja) "Mišo Kovač - Antologija". Sto trideset i jednu pjesmu - među kojima su "Ako me ostaviš", "Ostala si uvijek ista", "Malo mi je jedan život s tobom", "Drugi joj raspliće kosu", "Proplakat će zora", "Noćas ćemo zemlji ko materi reći", "Svi pjevaju, ja ne čujem", "Poljubi zemlju", "Zalij to cvijeće suzama sreće", "Nikoga nisam volio tako", "Jedina prava bila je ona", "Dalmacija u mom oku"... Odabrao ih je osobno.

- Birao sam ih jer sam znao da ih ljudi vole. Oni su jedini važni! Oni, ne ja! Što se samih pjesama tiče, da mi se pjesme nisu svidjele, ja ih ne bih ni snimio. A pjesme koje sam pjevao uvijek sam birao prema njihovoj duši i emocijama - zna Mišo, koji je i snimanju nova četiri videospota sa svojim velikim hitovima pristupio iskreno, bez kalkulacija.

- Došao je tu u Strožanac onaj mladi momak iz Šibenika (redatelj videospotova Željko Petreš) pa mi kaže: ‘Mišo, nemojte se vi umarati, samo sjedite na terasu, podignite ruke i pravite se da pjevate‘. Ja ga gledam pa pitam: ‘Jel ti to tražiš da ja zijevam, da se pravim da pjevam?‘. ‘Da‘, kaže mi on, a ja mu na to kažem: ‘E pa ne može! Kod mene nema zijevanja i pravljenja. Ja ne mogu glumiti‘ - prepričava Mišo događaj od prošlog tjedna koji je na noge podigao gotovo cijeli Strožanac i dobar dio Podstrane. Jer kupači s obližnje plaže, jednostavno, nisu mogli povjerovati vlastitim očima i ušima kad su na obližnjoj terasi čuli i vidjeli Mišu kako podignutih ruku pjeva "Ako me ostaviš". Brže-bolje isukali su mobitele, počeli snimati nesvakidašnji događaj, dijeliti ga na društvenim mrežama, pa se u manje od pola sata ispod terase na kojoj je pjevao Mišo okupilo mnoštvo koje je s omiljenim pjevačem pjevalo, pljeskalo i uživalo u neplaniranom nastupu.

Atmosfera je, prepričava nam susjeda obitelji Tomija i Vanje Božiković, Mišinih i Lidijinih dugogodišnjih prijatelja kod kojih su Kovačevi odsjeli i ove godine, bila kao na rock koncertu. A Mišu snimanje nije nimalo umorilo.

Nije izbirljiv u hrani
Nakon posla vratio se svakodnevici.

- Nemamo neki ustaljeni dnevni ritam. Kad ustanemo, popijemo kavu na terasi, nešto lagano pojedemo, ja potom s prijateljicom odem na plivanje. Ručak je isto lagan, uglavnom mediteranska kuhinja. Mišo nije nikad bio izbirljiv po pitanju hrane, nismo ti mi tu od nekih kerefeka, jedemo sve što jedu i naši susjedi, pa onda tako danas za ručak imamo blitvu i palentu. Zasladimo se pokojom svježe ubranom smokvom, Mišo ih jako voli. Popodne uživamo na terasi s koje obavezno gledamo zalazak sunca. Slabo čitamo novine (‘Ali pročitao sam jučer u novinama da je jedan kreten ubio svoje troje dice. Mater li mu je..m, ja bih mu svojom rukom presudio! Ej, troje dice! Svoje troje dice! Jel to normalno?‘, ubacuje se uzrujano Mišo), i malo gledamo televiziju, koju palimo tek navečer, jer Mišo i ja ponekad skupa pogledamo kriminalističke serije - opisuje Lidija dane u Dalmaciji.

Priznaje i da joj telefon često zvoni. Jer mediji znaju koliko publika voli Mišu, svi bi ga htjeli u svoje novine, u svoje televizijske emisije.

- Zvali su me prošlog tjedna s jedne naše televizije. Kažu da bi htjeli snimiti emisiju o meni. Rekao sam da neću. Zašto? Jer imaju oni svoje pjevače, mlade ljude koje je sama ta televizija stvorila. Pratim ja to nešto pomalo, ima njih pedeset-šezdeset, a neki od njih znaju i pjevati. Ali njih stvara televizija, koja je valjda skupila sve koji imaju sluha pa sad oni pjevaju na televiziji. Televizija im daje pjesme, reflektore, scenu, plesače i plesačice. Publike koja će dati novce da kupi kartu za njihov koncert - nema. A morat će se, ako žele biti pjevači, jednog dana susresti s tom publikom. Ne znam kakav će to susret biti, jer oni su sad TV zvijezde, zaljubljeni su u sebe, znaju da ih vole svi u njihovoj ulici, ali ne znaju vole li ih i u susjednoj ulici. Ne znaju da pjevanje nije trčanje na sto metara - priča Mišo i nastavlja:

- Kod mene je drugačije. Mene je samo publika stvorila i održala - kaže nekadašnji vratar Nogometnog kluba Šibenik koji je na glazbenu scenu ušao 1961. godine, kad je na natjecanju Prvi glas Šibenika u dvorani šibenske gimnazije podijelio prvo mjesto s Mirkom Vukšićem i za nagradu dobio tri singlice Elvisa Presleyja. Uz Elvisa, Mišo je kao dijete u Šibeniku slušao stare talijanske pjesme. Posebno su mu se sviđale serenade koje je pedesetih godina prošlog stoljeća u Šibeniku pjevao lokalni trubadur Ljubo Lučev, koji je poslije ostvario respektabilnu glazbenu karijeru. Ljubo je imao ugodan glas i pjevao je šlagere tog vremena, a često je interpretirao i talijanske kancone, nerijetko i one koje je u originalu izvodio čuveni Luciano Tajoli, belcanto pjevač koji je nastupao na Sanremu, a tijekom života prodao je više od 45.000 ploča, uvjerljivo manje od Miše, koji nekoliko godina nakon svog šibenskog pjevačkog debija tijekom služenja vojnog roka u Beogradu ulazi u orkestar koji je vodio Makedonac sa završenim konzervatorijem.

- Kad je birao koga će uzeti u svoj orkestar, dolazili su mu momci s instrumentima, slušao ih je kako sviraju i pjevaju. Ja sam došao bez instrumenta, praznih ruku. Pitao me što sviram, kako ću se pratiti dok pjevam, a ja sam mu rekao da meni nikakva pratnja ne treba. Skeptično me gledao, a ja sam samo momku do njega rekao: ‘Svirat ćemo Elvisa, daj mi As dur i otpjevao Elvisovu ‘My Love‘. Od prve me primio u orkestar. Ali nisam ja samo u tom orkestru tamo u Beogradu svirao. Nastupao sam i u tad čuvenom Kristal baru na Topčideru. Da bih uopće ušao tamo, morao sam od poznanika posuditi smoking, jer ga nisam imao. Šefu sale rekao sam da sam pjevač, a publiku sam osvojio kad sam izveo Elvisov ‘I Can‘t Stop Loving You‘ i ‘La noviu‘, koju sam otpjevao bolje od Tonyja Dallare, a dogovorio sam uz to da se prilikom izvođenja ugase sva svjetla u baru, pa sam pjesmu otpjevao na koljenima, uz plamen svijeća i ovacije publike - prisjeća se Mišo koji je ubrzo ostvario prve glazbene uspjehe i u Zagrebu.

Jedna crna majica
- Došao sam u Zagreb u vrijeme kad sam imao jednu crnu majicu koju sam svako jutro prao kako bih navečer u njoj mogao nastupiti u Gradskoj kavani, ili u Neboderu, ili na plesnjaku na kojem su se okupljali mladi momci i cure. Pričali su o meni, ali mi nisu znali ime, bio sam onaj crni Dalmatinac koji dobro pjeva. Nisam tad imao ni stalni angažman, ali već sam imao publiku. Na jednom od nastupa, u zagrebačkoj Gradskoj kavani gdje sam pjevao uz orkestar Alfonsa Vučera, bio je i Jugotonov urednik Pero Gotovac. Nakon nastupa prišao mi je i pitao me koji je danas dan. Rekao sam mu da je četvrtak, a on mi je kazao da drugi tjedan počinje snimanje moje ploče. I snimio sam te 1964. ‘Ne mogu prestati da te volim‘, prepjev ‘I Can‘t Stop Loving You‘ Rayja Charlesa - prisjeća se Mišo koji na vrh glazbene scene stiže nakon nastupa na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone 1969. na kojem pjeva skladbu Đorđa Novkovića "Više se nećeš vratiti". Dvije godine kasnije s pjesmom "Proplakat će zora" pobjeđuje na Splitskom festivalu, a singlica s tom skladbom prodana je u više od 300.000 primjeraka.

- Nije svaki put bilo tako. Dobro, publika je uvijek nepogrešivo prepoznala pjesmu, ali kako će je prepoznati ako je ne čuju? A to se dogodilo s ‘Ostala si uvijek ista‘, s kojom sam u Beogradu pobijedio na natjecanju 1985. Srbi je nisu puštali jer je pjeva hrvatski pjevač iz Šibenika koji živi u Zagrebu, a Zagreb je nije emitirao jer je pobijedila u Beogradu - priča Mišo. Sve dalje je legenda protkana sjajnim pjesmama i brojnim nagradama: Porinom za životno djelo koji dobiva 2012. godine, Zlatnom pticom za najveći broj prodanih ploča u povijesti diskografije na ovim prostorima, festivalskim nagradama, pobjedama u brojnim izborima za pjevača godine... Zanimljivo je da je nagradu svoga grada za životno djelo jedan od najpoznatijih Šibenčana primio tek 2007. godine. Kako to da je toliko dugo čekao na nagradu svoga grada?

- Što znači ‘moj‘ grad? Dobro, ja jesam iz Šibenika, pleme Kovača tamo živi već nekih četiristo-petsto godina. Već godinama živim i u Zagrebu, ali je li to moj grad? Nemam ja svoj grad. Ja imam Lidiju, svoju Lidiju koja me spasila, imam Ivanu i svoju unuku Elenu, koju dida voli najviše na svijetu. One su moji gradovi. A Šibenik je zajeban, on ima svoje heroje. Njihovi heroji su Arsen Dedić, Vice Vukov i Dražen Petrović. Ne ja! Kad smo već kod njih, moramo priznati da je najbolji pjevač na ovim prostorima Vice Vukov. Ja sam bio uz njega kad je trajala hajka na njega. Naletjeli smo jedan na drugog slučajno tad u Zagrebu, a ljudi su se odmakli od nas. Pitam ga kako je, a on mi kaže da mu je zabranjeno da se pojavljuje u javnosti. Ja mu na to kažem: ‘Ti ćeš večeras doći na moj koncert i sjesti za moj stol. Pa da vidimo tko će te zabraniti‘. Došao je, a ja sam nakon prve pjesme rekao: ‘Želim da pozdravite najboljeg tenora na ovim prostorima, to je Vice Vukov‘. Poslije koncerta mi se zahvalio, onda je nekoliko godina kasnije ušao u Sabor, tu je zapeo o tepih, lupio glavom, ozlijedio se i umro. To je jedan od ljudi koje Šibenik voli, premda Vice i nije iz Šibenika jer su njegovi sa Zlarina, ali dobro...

Drugi kojeg Šibenik voli, koji nije nikad imao neku brojnu publiku, koji nikad nije imao neki lom na koncertima, ali je zato imao uz sebe sve novinare i glazbene kritičare, bio je Arsen. Treći kojeg Šibenik voli je Dražen. Ja sam ga znao još dok je bio dite, on se rodio takav sjajan, on je bio najbolji igrač svijeta, ma, bio je najbolji već s 14 godina. Bio je uz sve to normalan tip, koji je obožavao svoju mamu, što je normalno, jer svatko najviše voli svoju majku, kao što i pjesma kaže ‘Najljepše su oči moje majke‘. To je Šibenik, grad kojem sam pjevao povodom njegove 950. godišnjice. Meni nije problem pjevati u Šibeniku. Meni nije problem pjevati ni u jednom gradu. Ali ja bih želio da Šibenik voli Split, da Split voli Zadar, da Zadar voli Rijeku, u kojoj ne može svatko pjevati. Svi pjevaju oko Rijeke po selima, a ja sam u samoj Rijeci pjevao puno puta i uvijek je došla publika. Neće tako svakom.

Sjećam se, pjevao sam u Rijeci 2010., kad je mala Rozga, koja je tad bila jako popularna s onom svojom pjesmom (‘Bižuterija‘), rekla da se boji ići u Rijeku jer tamo kod publike može proći samo Mišo. Da, da, pričaju ti naši pjevači međusobno. Ja ne trošim vremena na priču. Ja pjevam. I nije me strah publike. Ja publiku poštujem, ali je se ne bojim. Pa ja sam sa sedamdeset i osam godina pjevao pred prepunom Arenom u Zagrebu. Neki vele da je bilo 20.000 ljudi, neki da ih je bilo 25.000. Ja ne brojim. Ja sam izlazim na pozornicu. Ja nemam tipa koji će me najaviti ni cure koje nastupaju prije mene, pokazuju noge i što ja znam što još... Nego izađem sam pred 25.000 ljudi i kažem im: ‘Vi najviše u životu volite sebe. Velika je stvar da u toj ljubavi nađete dovoljno mjesta da u vaša srca uđe moja pjesma jer, da nema vas, ne bi bilo ni mene. Hvala vam lijepa‘. I onda otpjevam ‘Poljubi zemlju po kojoj hodaš‘, što je jedan općenarodni poziv ljudima da vole i poštuju zemlju na kojoj žive - govori Mišo, kojeg pitamo što on misli zašto ga publika toliko voli.

- Ne znam! Ja to ne mogu znati! Znam da ja ne ‘blefam‘, nego pjevam iz duše i srca. Kad sam kao mladić došao u Zagreb, Radio Zagreb je imao profesora Šira, koji je slušao mlade pjevače. Kad sam došao na red i otpjevao pjesmu, zaustavio me i pitao: ‘Sine, jel ti pjevaš zbog mode?‘. Kazao sam mu: ‘Ne‘. On je na to rekao: ‘Molim te, nemoj više dolaziti ovdje da te ne pokvare. Odi i sam stvaraj karijeru, bez novinara, bez radija, bez televizije. Tebi to ne treba!‘ - prisjeća se Mišo, koji je ponosan što danas njegovu publiku čine i dinamovci i hajdukovci.

- Nikad, ni na jednom mom koncertu nije bilo ni jednog jedinog incidenta, tučnjave, pa ni naguravanja - naglašava Mišo čije je, kaže, zapravo krsno ime Mate, a Mišo je postao jer ga je njegov otac Jakov Kovač zvao "mišu moj mali", pa su ga i ljudi u ulici u kojoj je odrastao uskoro počeli zvati Mišo. Po njegovu životu mogao bi se snimiti film, svjestan je toga. I to napeti film sa sretnim krajem, za koji je najviše zaslužna, ističe Mišo, Lidija, žena koja mu je pružila ljubav, nježnost, žena koja ga razumije, koja je uz njega već dvadeset i pet godina, od čega su devetnaest u braku.

Zlatni lančić oko vrata
- Za sve ono loše što se prije Lidije događalo u mom životu jedini krivac sam ja! Ja to jako dobro znam! Zato sam i 1999., nakon što sam došao doma u Zagreb s koncerta u Ljubljani, ušao u sobu, pogledao se u ogledalo, izvadio pištolj iz ladice, rekao si: ‘Marš u pizdu materinu, budalo!‘ i pucao si u srce. Opalio sam u sebe, nisam pogodio srce, nego je metak prošao kraj srca - priča Mišo.

- Nemoj, Mišo, pusti sad to - nježnim mu glasom kaže njegova Lidija, koja nikad nije bolje izgledala. Prija joj, baš kao i Miši, boravak u Dalmaciji, priznaje sa smiješkom žena oko čijeg vrata je zlatni lančić s natpisom "Mišo". Je li joj to suprug kupio za neki rođendan, godišnjicu braka?

- Ovaj lančić s natpisom ‘Mišo‘ kupila sam samoj sebi. Jer ja sam Mišina. Meni Mišo ne treba ništa kupovati, osim njega meni ništa ne treba - sramežljivo kaže supruga legendarnog pjevača kojeg pitamo kako živi u ovim vremenima korone.

- Ah... Ne samo Hrvatska, cijeli svijet je otrovan. U Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, umiru ljudi, a dnevno ih oboli i tisuću od tog otrova. Žalosti me to - kaže Mišo, koji trenutno ne priprema nove koncerte. Što ne znači da nema planova za to.

- Ja ne želim dolaziti na televiziju i imati koncerte bez publike. Ne želim nastupati ni pred 100 ili 200 ljudi kao neki drugi. Ne! Ali kad se steknu uvjeti, ja sam spreman. Ako ima volje i želje, uvjeti se mogu lako srediti. Dobro, ako se zbog zaraze ne može nastupiti u Areni, uvijek se može pjevati na stadionu, pod vedrim nebom. Ja sam tu! Ja mogu i hoću. Kažu da sam se povukao. Nisam se ja povukao, ja samo ne želim pjevati pred nekoliko ljudi, to ni moja publika nije zaslužila, ni oni to ne žele. Ja i moja publika želimo stadion, mi volimo moje pjesme, mi živimo za njih. Mi ih želimo svi zajedno pjevati - kaže Mišo. Dok on otpija kavu, Lidija nam pokazuje fotografije ljubimice Elene, preslatke curice koja ima Mišine oči. Gledamo i video koji Lidija ima spremljen u svom mobitelu u kojem se četverogodišnja kći Ivane Kovač i njezina dugogodišnjeg partnera inženjera radiologije Elvisa Hasanhodžića igra sa svojim didom.

- Elena je moje sunce malo. Ona će biti inženjerka, kao njezin tata. Ona je pametna, ona već sad uz hrvatski pomalo priča i engleski. Ona će, kad odraste, završiti fakultet, ma sve najviše škole koje postoje - siguran je ponosni dida Mišo.

- Elena je Mišina i moja mezimica. Naša velika ljubav i radost. Obožavamo je totalno, a ja uvijek govorim da je ona moj melem za dušu. To je posebno dijete. Ona je toliko draga, toliko ‘sve‘, ma, mi smo zaljubljeni u nju. Ne samo da je naša ljubav, ona je najveća ljubav i obitelji Hasanhodžić, kao i svoje bake Anite Kovač, koji je također obožavaju - kaže Lidija Kovač, dok se sunce na terasi u Strožancu pomalo kreće prema zalazu.

Glazbe, nismo dosad spomenuli, na toj terasi nema. Umjesto toga, uživa se u zvuku valova, šumu vjetra. Tišinu povremeno poremeti tek Amor, koji nam, kako je Mišo i rekao, tijekom četiri sata što smo ih s Kovačima proveli u Strožancu, doista, uz naše strahopoštovanje, baš ništa nažao nije učinio. Jer Mišo zna. I njemu se treba vjerovati.