Tramp sprema "KOSOVSKI SCENARIO": Odluka bi mogla da znači – RAT ILI MIR

Da li Trump sprema kosovski scenario za Ukrajinu

Rat u Ukrajini mogao bi biti zaustavljen sporazumom koji bi ostavio otvorenim pitanje konačnog statusa anektiranih teritorija, ocijenio je vanredni profesor Fakulteta političkih nauka Stefan Surlić. Dodao je da bi se u razdvajanju teritorijalne kontrole i formalnog priznanja mogla prepoznati politička logika kosovskog scenarija.

Surlić je pojasnio da bi takav sporazum podrazumijevao da Rusija zadrži faktičku kontrolu nad dijelom okupirane ukrajinske teritorije koju je i formalno anektirala, dok Kijev ne bi prihvatio promjenu teritorijalnog integriteta, ali bi se obavezao da spor rješava mirnim sredstvima.

U autorskom tekstu za Tanjug Surlić piše:

Rat u Ukrajini mogao bi biti zaustavljen sporazumom koji bi ostavio otvorenim pitanje konačnog statusa anektiranih teritorija. Rusija bi zadržala faktičku kontrolu nad dijelom okupirane ukrajinske teritorije koju je i formalno anektirala, dok Kijev ne bi prihvatio promjenu teritorijalnog integriteta, ali bi se obavezao da spor rješava mirnim sredstvima. U takvom razdvajanju teritorijalne kontrole i formalnog priznanja može se prepoznati politička logika kosovskog scenarija.

Teritorija pod ruskom kontrolom ne bi samim primirjem pravno postala ruska. Ukrajina bi mogla zadržati svoje teritorijalne zahtjeve, a njihovo ostvarivanje odvojiti od upotrebe vojne sile. Prihvatanje linije prekida vatre može biti privremena sigurnosna odluka, dok priznanje aneksije proizvodi drugačije političke i pravne posljedice. Trampov mogući uspjeh zato bi se mjerio sposobnošću da osigura život s neriješenim sporom, uz dovoljno pouzdanu zaštitu od novog rata.

Razgovori o prekidu rata

Najnoviji diplomatski krug pokazuje da se o elementima takvog aranžmana razgovara, ali da dogovor još nije postignut. Steve Witkoff je 20. oktobra razgovarao s Volodimirom Zelenskim i evropskim predstavnicima u Oslu, uz online učešće Jareda Kushnera, a narednog dana s Vladimirom Putinom u Sankt Peterburgu. Zelenski je 23. oktobra potvrdio da se sastanak ukrajinskog, američkog i ruskog pregovaračkog tima planira za prvu polovinu novembra, uz zahtjev da Evropa bude uključena i da o ključnim pitanjima razgovaraju lideri. Prema Reutersu, traži i snažne sigurnosne garancije te desetogodišnje finansiranje ukrajinske vojske.

Politička privlačnost šireg paketa je razumljiva. Ako bi Kijev dobio dugoročnu sigurnost i sredstva za obnovu, a Moskva određene ekonomske koristi od obustave rata, obje strane imale bi više razloga da prihvate bolan kompromis. Pregovarač proširuje prostor za razmjenu tako što u spor uvodi različite interese. Slabost tog pristupa nastaje kada ekonomski podsticaji treba da nadoknade neslaganje o samostalnosti Ukrajine. Ako Kremlj buduću sigurnost Rusije vezuje za ograničavanje ukrajinskog vojnog i vanjskopolitičkog izbora, mogućnost trgovine sa Zapadom sama po sebi teško rješava spor. Reutersov izvještaj iz ovog diplomatskog kruga pokazuje da Moskva i dalje traži cijelu Donjecku oblast i isključivanje ukrajinskog članstva u NATO-u.

Pitanje priznanja, pritom, nije isto za Kijev i Washington. Reuters je još u aprilu 2025. objavio da je tadašnji američki prijedlog predviđao američko pravno priznanje ruske kontrole nad Krimom i faktičko prihvatanje ruske kontrole nad drugim okupiranim oblastima. To je raniji pregovarački dokument, a ne dokaz o sadržaju sadašnjih prijedloga. Ipak, pokazuje zašto treba razlikovati ukrajinsko nepriznavanje, američko priznanje i stav evropskih država. Moguće je da jedna strana zadrži svoj pravni zahtjev, dok ga druge države politički ili pravno napuste. Za Ukrajinu bi posljedice takvog razvoja bile mnogo šire od samog prekida vatre, kako se zasad predstavlja.

Kosovska paralela

Kosovska paralela najbolje objašnjava mogućnost da se odnosi urede bez saglasnosti o konačnom statusu. Evropski sporazumi o normalizaciji odnosa polazili su od različitih stavova Beograda i Prištine o statusu, a istovremeno predviđali praktično uređivanje odnosa i rješavanje sporova isključivo mirnim sredstvima. Takav pristup omogućava stranama da godinama ne usaglase svoje pravne pozicije, dok preuzimaju konkretne obaveze u svakodnevnim odnosima.

U ukrajinskom slučaju slična logika omogućila bi Kijevu da obustavu rata predstavi kao zaštitu stanovništva i države, bez potpisivanja dokumenta kojim ruska osvajanja proglašava legitimnim. Održivost takvog rješenja zavisila bi od preciznosti obaveza i njihove primjene.

Poređenje s Kosovom već postoji u međunarodnoj stručnoj raspravi. Edward Joseph predložio je privremeni aranžman po uzoru na Rezoluciju 1244, s odlaganjem konačnog statusa i pregovorima o međunarodnoj upravi i sigurnosnom prisustvu. Paul Hockenos je u januaru 2026. otvorio istu temu tekstom Ukraine’s Answer Might Be Kosovo.

Analogija ima i jasnu pravnu granicu. Kosovo nije pripojeno susjednoj državi, dok je Rusija proglasila aneksiju ukrajinskih oblasti. Generalna skupština UN-a Rezolucijom ES-11/4 osudila je pokušaj njihove nezakonite aneksije i pozvala države da ne priznaju promjenu statusa. Sličnost mogućih pregovaračkih tehnika zato ne izjednačava pravne osnove ovih slučajeva.

Odlaganje odluke o statusu može pomoći da rat prestane, ali ne daje automatsko pravno opravdanje teritorijalnom osvajanju. Upravo na toj razlici počivala bi mogućnost da Ukrajina prihvati primirje, a zadrži međunarodno priznati teritorijalni zahtjev.

Najveća prepreka

Najveća neposredna prepreka ipak je vojna geografija. Moskva traži i dijelove Donjecke oblasti koje njena vojska nije osvojila. Ukrajinsko povlačenje iz takvih područja promijenilo bi budući odbrambeni položaj zemlje i cijenu eventualne nove ruske ofanzive.

Zato prihvatanje sadašnje linije fronta i predaja dodatne teritorije predstavljaju dva različita kompromisa. U prvom bi se rat zaustavio tamo gdje su ga vojske dovele. U drugom bi pregovori Rusiji donijeli dobitak koji nije ostvarila na bojnom polju. Za Kijev bi takvo povlačenje moglo biti prihvatljivo jedino ako bi prateće garancije uvjerljivo nadoknadile izgubljenu sigurnost. Upravo bi ta procjena, a ne samo simbolički odnos prema teritoriji, određivala granice ukrajinskog pristanka.

Iza tog spora nalazi se problem vjerodostojnog obavezivanja. Ukrajina bi ustupak učinila odmah, dok bi zaštitu od njegovih posljedica dobila u budućnosti. Ako se odnos snaga kasnije promijeni, šta bi spriječilo Moskvu da zahtijeva još? Istraživači Chatham Housea u studiji objavljenoj u maju 2026. upozoravaju da loše definisan prekid vatre može omogućiti rusko pregrupisavanje i naoružavanje, uz nastavak pritisaka drugim sredstvima.

Zbog toga se vrijednost sporazuma ne može procijeniti samo prema tome koliko brzo obustavlja borbe. Potrebno je utvrditi kakav odnos snaga stvara nakon njihovog prestanka i koliko bi skupo bilo njegovo kršenje.

Kosovsko iskustvo ovdje ukazuje i na ulogu vanjskog sigurnosnog prisustva. KFOR od 1999. djeluje na osnovu mandata Vijeća sigurnosti UN-a, sa zadatkom da doprinese sigurnom okruženju i slobodi kretanja. Za uporediv aranžman s mandatom Vijeća sigurnosti bila bi potrebna saglasnost Rusije kao stalne članice tog tijela i nuklearne sile.

Zato formulacija o snažnim garancijama mora dobiti konkretan sadržaj: ko nadzire primirje, ko utvrđuje povredu i kakva pomoć slijedi ako napad ponovo počne. Svaki prenos kosovskog obrasca zavisio bi od izvodljivosti takve zaštite. Potpisani tekst bez političke volje i kapaciteta za njegovu odbranu ostavio bi osnovni ukrajinski strah neriješenim.

Garancije

Povjerenje u buduće garancije dodatno zavisi od današnjeg ponašanja njihovih mogućih davalaca. Zelenski je u obraćanju 23. oktobra tvrdio da ograničenja brzine satelitskih usluga i kašnjenje dogovorenih presretača i dalje otežavaju ukrajinsku odbranu. To su tvrdnje ukrajinske strane koje ne treba pretvarati u dokaz o svakoj odluci Washingtona.

One ipak pokazuju problem iz perspektive Kijeva: partner od kojeg očekuje dugoročnu zaštitu istovremeno kontroliše sredstva neophodna za sadašnju odbranu. Ako pritisak na Ukrajinu raste brže od pritiska na Rusiju, Moskva može zaključiti da joj se čekanje isplati. Posredovanje tada teško dovodi do uzajamnih ustupaka.

Sličan problem postoji sa sankcijama. Timothy Ash u oktobarskoj analizi povezuje ruske udare na ukrajinsku privredu s nastojanjem da se iscrpe ukrajinski resursi i evropska spremnost da ih nadoknađuje. Evropsko vijeće je 16. oktobra, uz podršku čvrstim garancijama za Ukrajinu, izrazilo žaljenje zbog američkog privremenog ublažavanja sankcija na ruski dizel.

Redoslijed ekonomskih ustupaka zato postaje dio sigurnosne računice. Ukoliko Moskva dobije olakšice prije preuzimanja provjerljivih obaveza, dio podsticaja za popuštanje već je potrošen. Postepeno ublažavanje mjera, vezano za provjerenu primjenu sporazuma, ostavilo bi posrednicima više utjecaja. Evropa pritom mora učestvovati u odlučivanju o aranžmanu čiju bi obnovu i zaštitu značajnim dijelom finansirala.

Preostaje i pitanje političke legitimnosti. Zelenski bi sporazum morao odbraniti pred građanima koji su pretrpjeli gubitke, vojnicima i raseljenim stanovništvom. Putin bi morao objasniti prihvatanje ograničenog ishoda rata vođenog sa znatno širim ambicijama. Konstruktivna dvosmislenost može liderima ostaviti prostor da isti dogovor predstavljaju na različite načine, ali njena cijena raste ako prikrije nesaglasnost o obavezama.

Trampov kosovski scenario, ako se pod tim podrazumijeva prestanak rata bez obaveze Ukrajine da prizna rusku kontrolu nad okupiranim teritorijama, mogao bi predstavljati prostor za kompromis. Njegov domet zavisio bi od toga gdje prestaje ruska kontrola i kakva zaštita počinje za ostatak Ukrajine.

Ako bi Kijev sačuvao sposobnost odbrane i slobodu političkog izbora, odlaganje pitanja konačnog statusa moglo bi omogućiti obnovu države. Ako bi uz teritorijalne ustupke morao prihvatiti trajnu ranjivost i neizvjesnu vanjsku zaštitu, isti aranžman ostavio bi otvoren put novoj prinudi.

Neriješeno pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta može se odgoditi. Odluka o tome ko i kako sprečava sljedeći rat mora biti sastavni dio svakog održivog sporazuma.