Bakir Izetbegović o ocu Aliji: "Dva puta je bio osuđen na poraz i nestanak, ali nije poražen"

Povodom godišnjice smrti Alije Izetbegovića, njegov sin i predsjednik SDA Bakir Izetbegović objavio je opširan osvrt na život i političko naslijeđe prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, ističući njegovu borbu za vjeru, narod i državu, ali i odnos prema ljudima.

U nastavku prenosimo osvrt Bakira Izetbegovića u cijelosti.

Kroz sve vrijeme svog hiljadugodišnjeg trajanja Bosna je bila kolijevka spontano nastaloj mješavini kultura, vjera i identiteta. Oduvijek je bila mjesto susreta Istoka i Zapada, Orijenta i Evrope. Upravo su ta multietnička sredina u kojoj je odrastao i turbulentno vrijeme u kojem se školovao i formirao odredili životnu filozofiju i put Alije Izetbegovića. 

Taj put je bio borba za opstanak i afirmaciju njegove vjere, naroda i zemlje, za koju je kazao: “Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu, ona je i ideja da različite vjere i kulture mogu živjeti zajedno”. Na tom putu su ga čekale komunističke tajne službe, zatvori, vojske spremne na zločine, ratovi. Nisu ga zaplašili, zaustavili, niti nadjačali.

Ideologija protiv Boga 

Alija Izetbegović je stasavao u vremenu dramatičnih društvenih promjena, poremećaja i propasti ustaljenih poredaka i odnosa, vremenu revolucija, agresivne ateizacije, bujanja fašizma i komunizma te ideologija bez Boga i protiv Boga.

Islam kao vjera i ideja je bio skoro bez utjecaja, na zalasku. Zemlje i narodi koji su se na njega oslanjali, koji su ga čuvali i baštinili su bili naučno, tehnološki, organizacijski i politički na začelju ili periferiji historijskih procesa. Muslimani su postali predmetom historije, njima se vladalo, oni su se pokoravali, u najboljem slučaju imitirali tehnološki i idejno dominantne gospodare. Sumrak islama i entuzijazam komunizma su u ranoj mladosti pokolebali Aliju. Proklamovana jednakost ljudi, socijalna pravda, borba protiv prebogatih kapitalista koji su gospodarili ljudskim sudbinama, sve je to bilo prihvatljivo za mladića odgojenog na islamskim principima. 

Ali agresivni ateizam, pokušaj da partija zamijeni Boga, nepoštivanje i relativiziranje svetosti istine, kolektivizam koji je potirao slobodu individue, za njega su bili neprihvatljivi. Kolebanje i preispitivanje vjere je bila veoma važna faza u formiranju budućeg islamskog mislioca i političkog lidera Alije Izetbegovića.

Prvi dio svog života posvetio odbrani i preporodu islama i muslimana, traženju njihovogmjesta i uloge u svijetu koji se mijenjao i rastao kao nikada prije. Ideje o biti islama koji prirodno spaja nepomirljive suprotnosti, o vjeri koja je integralan pogled na svijet i određuje sve aspekte života, postavio je već u svojim prvim mladalačkim radovima, i zatim ih razrađivao kroz sve što je u narednim decenijama pisao i objavljivao.

Od zatvorenika do lidera
Zbog svojih ideja i pisanih djela zatvaran je dva puta. Prvi put kao 20-godišnjak, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi put kao penzioner 1983. godine.

Komunistički sudovi su mu izrekli ukupno 17 godina robije, u zatvoru je proveo skoro devet. Druga robija je od njega načinila političkog lidera. Iz zatvora je izašao 1988. godine, pred sami raspad Jugoslavije i krvavi rasplet koji će najgore pogoditi Bosnu i Hercegovinu. Kao 65-godišnjak je osnovao SDA, prvu alternativnu političku stranku u jednopartijskom komunističkom sistemu, rizikujući novo robijanje. Komunistički režim je bio na izdisaju i nije došlo do novog hapšenja, ali zlo koje se rađalo bilo je puno opasnije od komunizma. Bili su to radikalni nacionalizmi, koji nisu bili prijetnja samo slobodi vjere, oni su bili prijetnja opstanku naroda i zemlje.

Sredinom 80-ih Alija Izetbegović bio zatvorenik okružen betonskim bedemima zatvora u Foči, a početkom 90-ih je bio predsjednik Republike BiH, okružen neprobojnim obručem utvrda i artiljerijskog oruđa raspoređenog po brdima iznad Sarajeva.

Teško objašnjiv poduhvat
Odbrana Bosne i Bošnjaka od dvostruke agresije je čudesan, teško objašnjiv poduhvat. Dobro naoružane armije sa istoka i zapada su napale gotovo goloruk narod, razbile ga u niz enklava i odvojile od ostatka svijeta. Cijenilo se da će otpor trajati nekoliko sedmica. Ali otpor je trajao i rastao, uspostavljeni su nevjerovatni logistički kanali, vojska se organizovala i naoružavala, i u posljednjoj godini rata vojno nadjačala neprijatelja. Oslobodilačka protuofanziva mlade Armije RBiH je zaustavljena u novembru 1995. prijetnjom NATO udarima.

Čovjek u poznim godinama, dva puta je bio osuđen na poraz, na nestanak. Ali nije poražen, jer su i prvi, a za njima i drugi nasilnici nestali. A Alija ostao, nadživio ih. Neke od njih biološki, a sve njih idejom i djelom.

Na pitanje kako je u tome uspio, iako sam cijeli život proveo uz njega i izbliza posmatrao tu borbu, znam samo dio odgovora.

Poštovanje prema ljudima
Mnogo toga je kroz život radio i bio Alija Izetbegović. Pisac, politički disident, zatvorenik, inženjer, pravnik, političar, predsjednik, otac. Sve je stizao, temeljito i bez nervoze. Imao je izuzetan intelektualni i radni kapacitet.

Najveća prednost je ipak bila njegova narav, strpljenje, ljubav i poštovanje koje je imao prema ljudima. Dobro je poznavao ljude. Zatvori, politika i ratovi istjeraju sve njihove tamne strane i slabosti na vidjelo. Proveo je godine u tim okolnostima posmatrajući ih, i imao je jake razloge da se razočara u ljudski rod, da odustane od pokušaja da popravlja svijet. Nikada nije odustao, i uvijek je nanovo praštao. Ajet iz Kur'ana Časnog, koji govori o naravi Posljednjeg Božijeg poslanika, se sigurno odnosi i na lidere poput Alije Izetbegovića: “Božijom voljom ti si dobar prema njima, a da nisi, oni bi te napustili i odmakli se od tebe“.

Alija Izetbegović je preselio na Bolji svijet na današnji Dan 2003 godine. On sigurno spada u grupu odabranih i hrabrih ljudi koji su dali velike lične žrtve u borbi za slobodu i principe na kojima počiva civilizirani svijet.

Nama je ostavio u amanet svoj odnos prema svijetu, ljudima, borbi, uzor vlastite predanosti, dobrote i strpljenja. I obavezu da dokažemo da Bosna nije samo “parče zemlje na Balkanu”, već ideja da različite vjere i kulture zaista mogu živjeti zajedno“.