Krenuo je motorom iz Beograda do Barselone: Pet dana kasnije više nije bio isti čovjek

Barcelona. Prijestonica Katalonije udaljena je oko dvije hiljade i trista kilometara od Beograda. Kupiš avionsku kartu, obučeš slim fit pantalone, košulju i sako, čekiraš se. Dva i po sata leta i dva preskupa piva kasnije već si na La Rambli. Čist, odmoran, mirišeš na Gucci dok ti oko uživa u pogledu na Sagrada Familiju kroz filtere Ray-Ban naočala.

A može i motorom.

Mjesec dana mi je trebalo da sjednem i napišem ovo. Ne zato što nisam znao prenijeti ono što sam vidio, već zbog magle i pomiješanih osjećanja koja su skrivala stvarnu sliku svega što se dogodilo.

Mir koji definiše dom donosi potrebnu atmosferu u kojoj se iskustvo kristalizira, a utisci slažu. Da, ovo nije bio odmor kako sam se na početku svega nadao, već poduhvat jer je cjelokupan naum trebalo i izdržati.

Hrvatska – ravno, ravnije, Zagreb

Mi motociklisti imamo neobičnu bolest, a to je da autoput prihvatamo kao nužno zlo. On nas apsolutno izmešta iz ose i ne dozvoljava nam da uhvatimo onaj prirodni ritam vožnje zbog kojeg inače sjedamo na dva točka. Stalno ponavljamo da ovo ispod kacige nije džada između dvije zamišljene tačke te da nam je potrebna promjena svega onoga što nailazi s druge strane vizira: krivina, brzina, miris, zvuk, neravnina. Autoput ti sve to poravna, i asfalt, pejzaž i vrijeme. I šta ti ostane? Bankina i tri linije.

Dakle, put kroz Hrvatsku može se podijeliti na dva dijela i tek kada nam Zagreb ostane iza leđa pa skrenemo ka Rijeci, Hrvatska mijenja lice. Da, i tu je autoput, ali znatno rasterećeniji, krivudaviji, i prolazi preko panonskog zaleđa Kvarnera pa te nova atmosfera tjera na oprost. Ambijent Gorskog kotara, ukrašen s pokojom srnom koja pase uz ivice puta, stvarno treba doživjeti i obići.

Hrvatska nije bila destinacija, već usputna stanica i kao takva ostaje, kao po ključu, u domenu pomiješanih osjećanja. Dva grada su nas ugostila na ovom našem putešestviju: Slavonski Brod i Rijeka. Prvi nije razočarao, naprotiv, lijep je to mali gradić, no nekako namćorast. Burger je bio dobar, ne i prodavačica – Ožujsko je razgalilo dušu, ne i konobar. S druge strane, Rijeka je popravila cjelokupan utisak, a naročito momci iz fast fooda Fuime koji u svoje đakonije stavljaju čistu magiju. Ako ste putnik namjernik i nađete se u ovom kraju, nemojte da vas rustičan, gotovo straćarski izgled objekta zavara, ćevap ovdje je najbolji na sjeveru Jadrana.

Da ne bude zabune, opisna poganija puta (auto) Beograd – Zagreb odnosi se isključivo na ovaj kolotrag i ne ostavlja mjesta nekoj opasci da u ovoj zemlji ne postoje lijepi putevi za motociklizam.

Idemo dalje.

Slovenija – je l' neko ovdje prao šumu?

Silazak s autoputa, psihički, bio je dovoljan da se osjeti energija koja dojmi odmor. Zapravo, po izlasku iz Rijeke krećemo da vozimo putevima drugog i trećeg reda, a navigacija nas vodi ka Kopru. Ne znam kada smo i gdje prešli granicu ove dvije ex-Yu zemlje, no znao sam da smo ušli u Sloveniju onog momenta kada je ličilo da je država tek izašla iz perionice. Ljudi, pa tamo krave izgledaju kao da su tek prošle tehnički. Sve sija kao tek ispoliran motor. Ono što treba naglasiti jeste da cijene goriva variraju od države do države, a da je litar u Kopru koštao 1,6, dok je za istu količinu u Hrvatskoj trebalo izdvojiti i 1,8 eura. Poslije Balkana, ovakvo uređenje jedne zemlje prvo jako prija čovjeku, a onda počne malo i da nervira. Ne zato što su zmajčeki previše uglađeni, već zato što mi to nismo.

Na motoru se sve razlike mnogo bolje primjećuju. U automobilu ti prolaziš kroz zemlju. Na motoru, zemlja prolazi kroz tebe. I nema filtera. Nekad je romantično, nekad je stajnjak. Sloboda ima različite arome.

Italija – muzej sa saobraćajem

Allora. Italiju je jako teško objasniti čovjeku, a da pričamo moto-jezikom. Spektakularna zemlja za vidjeti jer su pejzaž slikale iscjepkane stranice historije koje je neko otrgnuo iz knjige i rasuo prolazeći ovom geografijom uzduž i poprijeko. Svaka kuća, most, fasada djeluje kao da je duže tu nego sam svijet, a onda bacite pogled na fontanu koja bi u bilo kojoj drugoj zemlji bila atrakcija broj jedan, a „žabar“ je tu parkirao svog Fiata, pije espresso u kafiću preko puta i bistri Gazzetta dello Sport.

Gutati kilometre u ovoj zemlji jako je komplikovano jer se pauza sama nameće iz krivine u krivinu. Ovaj, nema krivina, sve je poprilično pravo, ali taj koncept zapravo nudi mogućnost da se razgleda ova historijska riznica svijeta koja vas tjera da je upijete. Svi znamo za Trst, i da Venecija ima svoje adute (Santa Maria della Salute), te da u Veroni, na trgu Bra, možete pijuckati kafu ispred arene koja je starija čak i od čuvenog Koloseuma. Ako možete sebi priuštiti vrijeme da se bavite Italijom, onda je vaš život svakako pun uspona, dok je Padova ipak samo prolazna tačka ka Piacenzi i čuvenom bajkerskom raju zvanom put SS45 koji spaja pejzaž Padske nizije s pogledom na Emiliju – zemlju vina i pršute. Ova dionica koja vodi preko mjesta Bobbio završava se u Genovi – luci motora, koja na neki način može označavati početak Ligurske obale koja se nastavlja na Côte d'Azur, koja je u mislima bila jedna od checkpoint destinacija.

Dok mi se u mislima sudaraju slikovnice gradova i sela koje smo prošli, želio bih izdvojiti jedno meni anonimno iznenađenje koje mi se duboko urezalo u pamćenje. Mantova. Prilazeći ovom gradu koji se nalazi u ravnici, pravo niotkuda nikoše kule i zvonici, pa tek onda ostatak grada zagrljen zidinama i vodom koja ga okružuje. Da li je u pitanju polis ili srednjovjekovna tvrđava, ni dan-danas nisam se odlučio za definiciju, niti za vijek.

Dobre greške nemaju cijenu.

Azurna obala: lijepo nekad nije dovoljno

Tamo je sve onako kako si zamišljao. Možda, ma sigurno čak i ljepše. More, plaže, litice, vile, jahte, palme, imena gradova o kojima sve znaš iako nikad nisi u njima bio. Nica, Cannes, Monako. Sve bazdi na ogroman novac koji nemaš niti možeš da zamisliš. Kao prelijepa žena sa 300 udvarača, možeš da je gledaš, možeš da joj se diviš, jako teško ćeš da joj priđeš, a samim tim od uživanja nema ništa. Sve jeste prelijepo i potpuno nepotrebno natrpano. Ogroman broj turista drži ovu obalu u blokadi pa smo uspjeli preći cijelih trideset dva kilometra za nekih sat i po provlačenja između kolona automobila, od jednog do sljedećeg kružnog toka. Upekla zvijezda, gori asfalt, griju cilindri, ključa mozak pod kacigom. August definitivno ne talasa s našim planovima da obiđemo ovaj izvikani moto-raj te mijenjamo kurs i bježimo u brda Provanse. Tu Francuska mijenja pjesmu i utišava ton. Vinogradi i bijele ruže na početku svakog reda čokota, mala mjesta puna šarma i fotošopa, platani s obje strane puta nam, poslije one dole gužve, daruju hlad i spokoj. Provansa mon amour.

Francuska je lijepa, ali namćorasta, šarmantna i bespotrebno komplikovana... svakako besprijekorno organizirana, ali i skupa. Na nekim mjestima litar benzina je dostizao i 2,5 eura, dok su određene pumpe uzimale depozit od 160 eura kad god bismo provukli karticu da platimo gorivo.

Nepotrebno. Kao i one bijele ruže koje su osjetljive na bolesti loze, kao i stari motocikl za put oko svijeta, kao i vožnja od 5 dana da bi se došlo na destinaciju na koju se može doletjeti za 2 sata. Ali hrani dušu. Nek košta šta košta.

I onda Španija

Na putu ka Barsi počinjem da shvatam da onaj što je krenuo put Katalonije nije isti kao onaj koji je na destinaciju skoro pa stigao. Paradoks, slika je mnogo jasnija premda okularni sistem skenira svijet kroz vizir na kojem su rahmetli insekti skupljeni u pola Evrope. Potpuno steriliziran od svakodnevice života koji živim i osvježen umorom koji je donijelo pet dana vožnje, već pravim plan za povratak koji će biti isključiv i u mom ritmu. Plan se sam crta.

Na ovakve ture čovjek bi trebalo da ide sam ili maksimalno s još jednim vozačem s kojim dijeli ogroman dio dinamike i ideje kako odmor na dva točka treba da bude. Četiri motora i osam ljudi nije moguće sinhronizirati pa čak i kada se radi o bliskim prijateljima. Svako ima različitu ideju i želju koju pretvara u viziju odmora, a kako su resursi ulaganja u ovakav poduhvat veliki, nije potrebno, a ni dobro, uklapati se u tuđe vizije.

Kada bih ja krenuo, neko drugi bi spavao, tamo gdje bi on espresso u kafiću, ona bi tursku na livadi. I niko tu nije pogriješio, već smo svi na istom putu krenuli na različita putovanja.

Pet dana kasnije Barcelona nije više destinacija, već tačka poslije koje jednostavno više ne ideš naprijed. Interesantna misao mi se mota po glavi dvije hiljade četiristo pedeset i pet kilometara, dva guzna dekubitusa i jedno ukočeno rame kasnije: nijedan jedini put nema misli – previše sam se vozio.

Nijednom.

Alpe

Izdvojiti utisak koji je iznad svih, emocijom i nadmorskom visinom, meni lično nije teško. Alpe. Prvi put ih vidim bez bijelih kapica, uredno podšišane, jer prvi put sam ovdje, a da se ne bavim skijanjem. I kada pomisliš da je kraj, da nema više i više, novi dobroćudni div viri iza leđa mlađeg brata, učtiv, da pozdravi putnika namjernika. Svaki pogled u ovim brdima je spektakularan, svaki treptaj oka je pejzaž.

Col de Glandon – anoniman u svom sjaju pruža mi sve ono što mi je falilo – samoću koja forsira ritam, krivinu koja mami fuzaster, mirnoću koja daruje užitak. Za sto devedeset kilometara puta po planini, sreli smo tek po koji motocikl i automobil. Daleko i visoko, dok uzimam gutljaj piva na dvije hiljade i nešto nadmorske visine, upoznajem sebe do kraja, a evo i ko sam – meni lično je potrebna vožnja, da arčim krivine koje se nižu, da osjetim izazov, da upoznam nepoznato, da se uvedem u problem koji moram riješiti. Da uživam, da osjećam, da strepim.

Dok se spuštamo niz ovaj planinski vijenac, osjećam kako mi zuji u ušima jer nije malo voziti se na dvije hiljade metara nadmorske visine. Kakav poduhvat za mene i moj GS, sa svom svojom snagom, ovjesom, mapama, traction controlom, udobnošću – jer da bi se u ovoj avanturi uživalo, potrebna je i određena doza komfora koji njemačka mašina pruža.

A Hanibal i slonovi?

General je prije nešto više od dvije hiljade godina ovuda tjerao vojsku, bez Gore-Texa, bez grijača ručica, navigacije, traction controla. Njihove mazge nisu imale tri kofera i grijač u samaru, slonovi nisu imali ESA-u.

A meni pišti u ušima.

Boli me rame.

Stepen samosažaljenja kodira standard vlastite patnje.

Ono što mi se negdje na kraju mota po glavi jeste misao da poduhvat ne mora biti velik da bi čovjeku bio važan, da nisu potrebni Rim i Alpe ili ogled koji će završiti na Instagramu i TikToku i imati pregršt lajkova. Dovoljno je da ponekad uradiš nešto što nije bilo potrebno.

A ovo nam stvarno nije bilo baš potrebno.

Barcelona je udaljena dva sata avionom.