Pisac Faruk Šehić o Ivi Andriću: "Sveta krava Bošnjaka koji se stide svog porijekla"

Književnik Faruk Šehić izazvao je pažnju komentarom na društvenoj mreži X u kojem se osvrnuo na odnos dijela bošnjačke javnosti prema Ivi Andriću, nazvavši nobelovca „svetom kravom Bošnjaka koji se stide svog porijekla“.

Rasprava je počela nakon što je književnik i kolumnista Dragan Bursać prenio dio teksta Mihajla Radojičića objavljenog u crnogorskoj „Pobjedi“, a koji se odnosi na Andrićev odnos prema srpskoj književnosti, vlastitom porijeklu i Petru II Petroviću Njegošu.

Radojičić u citiranom pasusu podsjeća na poznatu Andrićevu formulaciju o Njegošu kao „tragičnom junaku kosovske misli“, tvrdeći da je takav odnos prema Njegošu predstavljao svojevrsno Andrićevo približavanje srpskom kulturnom i književnom krugu. U istom tekstu navodi se i tvrdnja da je Andrić svojevremeno od Miroslava Krleže tražio da ga u enciklopedijskoj odrednici ne svrstava među hrvatske književnike. 

Bursać je uz citat otvorio raspravu koja se ubrzo proširila na pitanje načina na koji se Andrićev identitet i književno naslijeđe tumače u različitim nacionalnim kulturama na prostoru bivše Jugoslavije. 

U diskusiju se uključio Faruk Šehić, koji je Bursaću najprije ironično poručio:

- Nemoj da ovo vide ovi u Sarajevu, proglasiće te islamskim fundamentalistom.

Bursać mu je odgovorio da se to, prema njegovim riječima, već odavno dogodilo, dodajući kako očekuje reakcije onih koji će tek „proguglati ko je čovjek“, misleći na Mihajla Radojičića.

Šehić je potom iznio znatno oštriju ocjenu:

- Sve im diraj samo mojne Andrića, on je sveta krava Bošnjaka koji se stide svog porijekla.“

Upravo ova rečenica dodatno je zaoštrila raspravu, jer Šehić pitanje Andrića više ne postavlja samo u okvir književne historije i nacionalnog pripadanja pisca, nego ga povezuje sa savremenim identitetskim odnosima unutar bošnjačkog društva.

Andrićevo nacionalno i književno pozicioniranje već desetljećima izaziva polemike. Rođen u Travniku, odrastao u Višegradu i Sarajevu, tokom života bio je vezan za različite jugoslavenske kulturne sredine, dok je svoje zrelo književno stvaralaštvo dominantno ostvario u Beogradu. Zbog toga ga danas u vlastite književne tradicije, uz različita obrazloženja, uključuju i srpska, hrvatska i bosanskohercegovačka kulturna historiografija.

Posebno osjetljivo mjesto u tim raspravama jeste Andrićev odnos prema Bosni i njenim muslimanima. Dok ga jedni smatraju najvećim književnim hroničarem Bosne i autorom koji je njenoj historiji dao univerzalni književni izraz, drugi u njegovim djelima vide stereotipizaciju Bosne, islama i osmanskog naslijeđa.

Šehićev komentar, međutim, kritiku usmjerava u drugom pravcu – prema dijelu bošnjačke intelektualne javnosti koja, prema njegovoj ocjeni, Andrića tretira gotovo kao nedodirljivu kulturnu veličinu, pri čemu svaku ozbiljniju raspravu o njegovom identitetu ili ideološkim pozicijama doživljava kao napad na književnost samu.

Time je jedna stara književna polemika ponovo otvorila mnogo šire pitanje: može li se o Andriću govoriti izvan nacionalnih mitologija i kulturnih tabua ili je nobelovac, više od pola stoljeća nakon smrti, i dalje jedna od ključnih tačaka identitetskih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije?