Konobari otkrili kolike bakšiše dobivaju: ‘On je najrastrošniji, zna zaokružiti na 1.000 eura‘

Ljeto na splitskoj Rivi znači pune terase, užurbane konobare i goste sa svih strana svijeta. Dok će neki račun platiti u cent, drugi će zaokružiti na cijeli iznos, a treći ostaviti desetine ili čak stotine eura napojnice, razlike u navikama turista često otkrivaju i razlike među kulturama, piše Petra Radović za Slobodnu Dalmaciju.

Ivan Lavrić već četiri godine nosi tacnu, a sve četiri godine poslužuje goste upravo na splitskoj Rivi. Posao, kaže, nije lagan, posebno tokom sezone kada je grad prepun turista. Ipak, ljeti se trud itekako isplati.

– Kada je manča u pitanju, sve zavisi od osobe do osobe. Britanci su posebna priča. Kod njih je nekako podijeljeno. Nekad će stvarno dobro ostaviti, a nekad će se uvrijediti na sam koncept napojnice. Ne bih to nužno dijelio po državama, iako se ipak vide određeni obrasci koji imaju veze s kulturama – kaže Lavrić. 

Među gostima se, prema njegovom iskustvu, posebno ističu Amerikanci. 

– Njima je napojnica sastavni dio kulture i najčešće ostavljaju između 10 i 15 posto računa, a nije rijetkost da sami sugeriraju i 20 posto. Kod drugih gostiju situacija je šarolika. Veliku ulogu igra i način plaćanja. Kada gost plaća gotovinom, napojnica često zavisi isključivo od njegove odluke. Kod plaćanja karticom situacija je nešto drugačija jer uređaj nudi mogućnost odabira postotka napojnice.

Da je napojnica u SAD-u gotovo sastavni dio kulture potvrđuju i Amerikanke Lily i Paige iz Kalifornije, koje objašnjavaju da se u njihovoj zemlji napojnicama često zapravo nadopunjuje plaća konobara.

– Napojnice u restoranima definitivno se očekuju jer obično imaš prilično nisku plaću, pa ti zarada većinom zavisi od napojnica – govore.

U Kaliforniji je, dodaju, uobičajeno ostaviti između 15 i 20 posto, dok se 20 posto smatra standardom.

Francuzi rijetko ostavljaju napojnicu
Francuzi su, barem prema iskustvima splitskih konobara, među gostima od kojih se napojnica najrjeđe očekuje.

– Od njih nećete dobiti ni centa – kažu.

To potvrđuje i Deborah iz Francuske, koju su novinari zatekli u Splitu.

– To je tačno, mi ne ostavljamo napojnicu. Razlog je to što je kod nas u Francuskoj usluga obično uključena u cijenu. Zato je i ne moramo ostavljati jer nam se već uračunava u ukupni iznos koji plaćamo. Naravno, ako je usluga bila zaista izvrsna, ostavit ćemo napojnicu, ali to je ipak izuzetak – objašnjava.

Upravo to kao jedan od razloga navode i splitski konobari. Gost koji dolazi iz zemlje u kojoj je napojnica već uračunata u cijenu ne mora nužno ni pomisliti da se u Hrvatskoj očekuje nešto dodatno.

– Oni gledaju prema svojoj kulturi i ne znaju da je ovdje drugačije – dodaje Lavrićev kolega Pablo Rodrigues, koji na Rivi radi tek četiri mjeseca.

Pablo je rođen u Beču, majka mu je iz Kostarike, a otac iz Omiša. Iako je relativno nov u ugostiteljstvu, već je primijetio koliko se navike gostiju razlikuju.

– Neki ostave malo više manče, neki ne ostave ništa. Ako je dobra usluga, mislim da je deset posto uvijek fer. Ali neki jednostavno u svojoj kulturi nemaju običaj ostavljati – kaže Pablo.

Ko je najškrtiji, a ko najdarežljiviji?
Da razlike među turistima nisu samo dojam konobara smatra i splitski poduzetnik Miroslav Svaguša, koji ima iskustva u različitim ugostiteljskim djelatnostima.

Prema njegovom iskustvu, među najškrtijim gostima kada je riječ o napojnici su Šveđani. Navodi i mlađe Engleze, Portugalce, Italijane i Francuze kao goste od kojih napojnica, kaže, teško dolazi.

S druge strane, Amerikanci su sasvim druga priča.

– Kad vam dođe Amerikanac, on će vam ostaviti 20-50 dolara bez problema – ističe Svaguša.

Nijemci su, prema njegovom iskustvu, negdje između – ostave desetak ili dvadesetak eura, dok su Austrijanci, Irci i Norvežani također među gostima od kojih se može očekivati napojnica.

Da je napojnica sastavni dio kulture u Njemačkoj potvrdila je i Ana, koja i sama radi u ugostiteljstvu.

– Mislim da je kultura ostavljanja napojnica u Njemačkoj vrlo popularna. Mnogi ljudi ostavljaju dobre napojnice. I ja radim kao konobarica u Njemačkoj, sasvim je normalno ostavljati napojnicu. Ljudi najčešće zaokružuju račun na veći iznos. Ako je račun, naprimjer, 11 eura, zaokruže na 15, a ako je 18 eura, onda na 20. Uglavnom se zaokružuje na sljedećih pet ili deset eura. Upravo sam u kafiću ovdje na Rivi konobaru ostavila dva-tri eura.

U Japanu napojnica može biti uvredljiva
No, nije svugdje napojnica dio kulture.

Adam i Joanna iz Poljske kažu da, kada je usluga dobra, ostavljaju pet do deset posto ukupne cijene.

– To je neko nepisano pravilo u Poljskoj. Ali bili smo u Japanu, tamo, naprimjer, nema napojnica. Ostavljanje napojnice u Japanu je ponižavajuće. Stekla sam dojam da je to sasvim u redu – konobar za svoj posao dobiva plaću, ne moramo ga dodatno plaćati.

Tom iz Češke, pak, govori da je kod njih deset posto uobičajeno pravilo i da istu naviku primjenjuje i na putovanjima.

– Navikli smo davati napojnice u restoranima i barovima. Otprilike deset posto. Možeš dati više, možeš manje, zavisi od kvaliteta usluge – objašnjava Tom.

Kerum zna zaokružiti 900 eura na hiljadu
Slična je situacija i s domaćim gostima. Lavrić kaže da među Hrvatima postoje velike razlike, no jedan Splićanin posebno mu je ostao u sjećanju.

– Definitivno Željko Kerum – otkriva.

Prisjeća se iskustava s bivšim splitskim gradonačelnikom i poduzetnikom te tvrdi da je znao ostaviti izdašnu napojnicu.

– Rastrošan je i zna ostaviti. Ako je račun 900 eura, sigurno će zaokružiti na 1.000 – kaže kroz smijeh.

Svaguša, međutim, ne želi izdvajati pojedince. Kaže da među domaćim gostima najviše ostavljaju oni koji imaju najviše novca, a njegova je lična navika ostaviti nekoliko eura za konobara.

– Ja nikad nisam otišao, a da nisam ostavio manču. Ako je ovdje konobar, dva-tri eura. Ako mi neko očisti cipele, ostavim deset eura – poručuje.

A koliko napojnica može dosegnuti na splitskoj Rivi?
Lavrić se prisjeća nekoliko situacija, a jedna mu je posebno ostala u sjećanju. Na jednom većem stolu napojnica je iznosila više od 400 eura.

Takve se napojnice, objašnjava, ne zadržavaju nužno samo za konobara koji je posluživao stol. U lokalu postoji interni sistem raspodjele.

– Sva manča koja dođe na karticu ide nama, a određeni postotak koji je vezan uz promet ide barmenu, pomoćnom konobaru ili se dalje dijeli, zavisno od internih pravila firme – pojašnjava.

I tu zapravo nastaje zanimljiva splitska priča o manči. Za Amerikanca je 15 ili 20 posto gotovo očekivani dio računa. Francuz će se pitati zašto bi dodatno plaćao nešto što je već uključeno u cijenu. Čeh će se držati svojih deset posto, a neko drugi neće ostaviti ništa.

U Splitu pravila nisu toliko stroga, ali napojnica jeste dio ugostiteljske kulture. Za istim stolovima na Rivi svakodnevno se susreću različite kulture, a s njima i potpuno različite navike plaćanja. Ponekad je riječ o nekoliko eura, ponekad o 20 posto računa, a ponekad i o više od 400 eura.