Bio je legenda Jugoslavije, a sad skuplja flaše da bi preživio: „Nije me sramota"

Sport
Bio je legenda Jugoslavije, a sad skuplja flaše da bi preživio: „Nije me sramota"

Mnogo puta smo čuli da život piše drame, ali jednu od najtežih proživio je i još uvijek proživljava nekadašnji košarkaš Mihajlo Manović Crvca (78), čovjek koji se nakon igračke karijere našao na samom životnom dnu.

Od velikog sportiste postao je čovjek koji preživljava skupljajući plastične boce iz kontejnera.

Priču o nekadašnjem košarkaškom asu objavila je Slobodna Dalmacija.

„Stariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je dio hrvatske svakodnevice. Mnogi penzionisani prosvjetni radnici dovedeni su upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji odgovaraju tom opisu u Splitu ne pripada toj skupini ljudi koji su nekada, kao cijenjeni građani društva, djecu uvodili u svijet znanja, pošteno živjeli od svoje plate i imali socijalna prava koja su im – ah, kakav san! – trebala osigurati dostojanstvenu starost.

Glavni akter ove priče danas je, međutim, baš poput njih, siromašan, štaviše beskućnik. U njegovom sedamdesetogodišnjem licu tek će stariji Splićani prepoznati nekadašnju košarkašku zvijezdu, jednog od članova slavne generacije koja je svoje najbolje godine ugradila u stvaranje KK Jugoplastike. Riječ je o Mihajlu Manoviću, rođenom Beograđaninu koji je još šezdesetih godina, potpuno svjesno i svojom odlukom, odlučio postati Splićanin“, navodi se u tekstu.

Manović je potom govorio o svom životnom putu.

„Bio sam 'enfant terrible' svoje generacije, mladić kojem se smiješila velika sportska karijera, a koju sam i ostvario. Moj uspon počeo je kada sam, kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja za prvi tim Radničkog prešao u Split, koji je 13. januara 1968. odlukom Gradskog komiteta Saveza komunista Jugoslavije postao Jugoplastika, jer je istoimena tvornica postala službeni sponzor kluba. Prije toga u Splitu sam bio samo dva puta – jednom u prolazu, prije odlaska na Badiju kod Korčule, i jednom na utakmici s Radničkim.“

S vremena na vrijeme u javnosti se ponovo pojavi priča o čovjeku čiji je život krenuo potpuno drugačijim putem.

„Po Splitu skupljam boce iz kontejnera. Ima tu neke simbolike – ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Nakon svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljudi s vremenom budu zaboravljeni, negdje više, negdje manje, ali ja sam namjerno zaboravljen“, rekao je Mihajlo Manović za Mozzart Sport prije tri godine.

Njegov poslovni projekat propao je, a ostao je i bez poslovnog prostora u centru Splita koji mu je oduzet. Od tada je, kako sam tvrdi, praktično protjeran iz Splita.

Njegov sin ubijen je početkom 21. stoljeća u obračunu kriminalnih grupa.

„Kada je počeo rat, sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Ponovo sam se snašao i 1994. godine postao trener prvog tima BASK-a, a zatim i sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je odrastao i činilo se da se život vraća u normalu. Međutim, sve je promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine. Imao je tek tridesetak godina, a ja 58.“

Tokom godina suočio se i s teškim zdravstvenim problemima te, kako kaže, bio na ivici smrti.

„Teško sam se razbolio. Operisao sam karcinom bubrega, žučne kese i dvanaestopalačnog crijeva, a umalo sam preminuo od sepse. Otišao sam u penziju, majka je umrla, zatim i sestra. Ostao sam potpuno sam i bez ičega, pa sam odlučio vratiti se u Split. Bilo je to prije četiri godine. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad donio najviše radosti. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta jesti, a za smještaj se snalazim.“

Na kraju je otkrio kakav bi život volio voditi.

„Volio bih češće ići u pozorište, ali ni tu se ne mogu žaliti jer me prijateljica ponekad pozove kada ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u ljetnim večerima, nakon dugog i vrućeg dana, kada prethodno skupim dovoljno boca. Nije me stid, to je život. Takav je, moj je“, rekao je ranije za Slobodnu Dalmaciju.
 
 
 
 
 

Novo