Šta propisuje Zakon o prekidu trudnoće u BiH: Odredbe naslijeđene iz vremena Jugoslavije

Prekid trudnoće na zahtjev je legalan medicinski postupak u Bosni i Hercegovini. Iako je prva pretpostavka da postoji jedan zakon koji uređuje to pitanje za cijelu zemlju, realnost je drugačija. Postoje tri pravna okvira, a onaj koji se primjenjuje u Federaciji BiH stariji je od većine građana koji o njemu raspravljaju.

Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće, objavljen je u Službenom listu SRBiH još 1977. godine. Naslijeđen je iz vremena bivše Jugoslavije, pisan jezikom samoupravnog socijalizma, sa "organizacijama udruženog rada" i kaznama izraženim u dinarima.

Uz prateće propise, isti zakon je i danas na snazi u Federaciji BiH. Republika Srpska je 2008. godine donijela nove, vlastite propise o prekidu trudnoće, dok Brčko distrikt ima zasebnu regulativu.

Uprkos tome što je riječ o pravima koja se tiču polovine stanovništva, malo ko zna šta ovaj zakon tačno podrazumijeva. Istraživanje javnog mnijenja Sarajevskog otvorenog centra iz 2026. godine pokazuje da čak 54 posto građana sebe ocjenjuje slabo ili nimalo informisanim o zakonskim i medicinskim aspektima prekida trudnoće, dok se tek 8 posto osjeća upućenim u temu.

Detaljnije tumačenje: Šta propisuje Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće

Prekid trudnoće je legalan postupak pod određenim uslovima, a polazna odredba zakona koji važi u Federaciji je jasna - vrši se na zahtjev trudnice.

Zahtjevu punoljetne žene koja je poslovno sposobna udovoljit će se pod dva uslova:

- da trudnoća nije prešla deset sedmica
- i da se samim zahvatom neće neposredno ugroziti njen život ili zdravlje.

Postojanje tih uslova ne procjenjuje sama pacijentica, nego ljekar specijalista ginekologije i akušerstva, i to najkasnije u roku od dva dana od podnošenja zahtjeva. O tome se sačinjava zapisnik koji potpisuju i ljekar i trudnica, u dva primjerka. Drugim riječima, do desete sedmice odluka je u rukama žene, a ljekar utvrđuje da su medicinski uslovi ispunjeni.

Nakon desete sedmice, propisi se mijenjaju. Tada o zahtjevu više ne odlučuje pojedinačni ljekar, nego komisija sastavljena od dva ljekara i socijalnog radnika, kojom obavezno predsjedava ginekolog. Ista komisija odlučuje i u nizu drugih situacija:

- kada je trudnica maloljetna ili lišena poslovne sposobnosti,
- kada bi nastavak trudnoće mogao ugroziti njen život ili zdravlje,
- kada se na osnovu medicinskih saznanja očekuje da će se dijete roditi s teškim tjelesnim ili psihičkim nedostacima,
- te kada je trudnoća nastala kao posljedica krivičnog djela, poput silovanja ili rodoskrvnjenja.

Zakon, međutim, postavlja jasnu granicu kada je riječ o prekidu trudnoće starije od dvadeset sedmica. U Federaciji BiH se ovaj postupak ne može odobriti zakonski, bez obzira na okolnosti. Upravo tu se pojavljuje prva velika razlika u odnosu na Republiku Srpsku, gdje o prekidu nakon dvadesete sedmice odlučuje etički odbor zdravstvene ustanove.

Kada je riječ o novčanim kaznama, a iako su izražene u dinarima, poznato je da se za prekršaj kažnjava zdravstvena organizacija u situacijama kada se zahvat prekida trudnoće povjeri licu koje nije ljekar specijalista iz ginekologije i akušerstva, kada zdravstvena organizacija ne vodi urednu evidenciju o prekidima trudnoće i kada ne podnosi izvještaj nadležnom organu.

Također, kazne se odnose i na odgovorno lice u zdravstvenoj organizaciji, te na zdravstvene radnike koji obave ili otpočnu prekid trudnoće izvan zdravstvene organizacije.

Prekid trudnoće kod maloljetnica, saglasnost i pravo na žalbu

Zakon posebnu pažnju posvećuje maloljetnim ženskim osobama. U pravilu, za maloljetnu trudnicu zahtjev za prekid trudnoće podnosi roditelj, staratelj ili organ starateljstva. Izuzetak je maloljetna osoba starija od šesnaest godina koja sama ostvaruje sredstva za život po osnovu rada, a o čemu je dužna priložiti i odgovarajući dokaz. Istovremeno, zakon štiti i njenu volju, te se prekid trudnoće ni kod maloljetne trudnice starije od 14 godina ne može izvršiti bez njene saglasnosti.

Ako prvostepena komisija odbije zahtjev, žena ima pravo na prigovor drugostepenoj komisiji, koju čini pet članova. Komisija mora odlučiti u roku od sedam dana i, kako zakon izričito navodi, prvenstveno vodi računa o zaštiti zdravlja trudnice. Odluka ove komisije je konačna.

Čitav postupak, evidencija, podaci i sva druga dokumentacija, prema ovom zakonu se vode kao "profesionalna i službena tajna".

Tačka u kojoj se entiteti razilaze

Najznačajnija razlika između entitetskih zakona tiče se ljekara. Zakon Republike Srpske iz 2008. godine izričito priznaje pravo ginekologa da odbije izvršiti dozvoljeni prekid trudnoće ako se to protivi njegovim shvatanjima, uz obavezu pružanja hitne pomoći kada je život ugrožen. Riječ je o takozvanom prizivu savjesti.

Zakon koji se primjenjuje u Federaciji BiH, pa i Brčko distriktu, takvu odredbu ne sadrži. Ljekar može odbiti zahvat samo ako nisu ispunjeni zakonski uslovi, dakle ako je trudnoća prešla deset sedmica ili ako bi zahvat ugrozio zdravlje žene, ali ne iz ličnih, vjerskih ili moralnih razloga.

Oko ove tačke često se vodi i stručna i etička rasprava. Prema smjernicama Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope (Rezolucija 1763 iz 2010.) i Komiteta Ujedinjenih naroda za eliminaciju diskriminacije žena, koji se vode standardima na svjetskom nivou, navodi se da priziv savjesti, tamo gdje je dozvoljen, ne bi smio onemogućiti pravovremen pristup postupku prekida trudnoće, a da je država dužna osigurati da pacijentica bude upućena drugom ljekaru.

S druge strane, dio medicinske, ali i šire javnosti brani pravo ljekara da, izvan hitnih stanja, ne učestvuje u zahvatu kojem se moralno protivi.

Zakon na papiru, stvarnost na terenu

Iako je prekid trudnoće zakonski regulisan, istraživanje Sarajevskog otvorenog centra o regulaciji i praksi iz 2023. godine pokazuje da ovaj postupak nije pod jednakim uslovima dostupan u svim dijelovima zemlje.

U pojedinim sredinama ne postoji ustanova registrovana za ovaj zahvat, ponegdje nedostaje ginekologa ili anesteziologa, dok se različitosti ogledaju i u iznosima cijena ovog postupka. Ključno je to da prekid trudnoće na zahtjev, dakle onaj iz ličnih razloga, nije pokriven obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Osiguranje pokriva medicinski indicirane prekide, dok ostatak troškova, zavisno od metode i vrste anestezije, žena plaća sama.

Brojevi otkrivaju i koliko je evidencija nepouzdana. U Federaciji je u periodu od 2019. do 2022. godine prijavljeno oko 2.400 zahtjeva za prekid trudnoće, no raspored po kantonima teško da odražava stvarnost. U Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu zabilježene su stotine slučajeva, dok je, recimo, u Unsko-sanskom kantonu prijavljeno svega njih dvanaest za četiri godine.

Nadležni zavodi otvoreno priznaju da privatne ustanove često ne prijavljuju zahvate i da se, zbog stigme, postupak prekida trudnoće evidentira pod drugim šiframa. Na nivou BiH, jednostavno rečeno, ne postoji pouzdana i ujednačena statistika.

Društvo koje osuđuje, ali i ipak i podržava: "Nužda da, ali ne i sloboda izbora"

U dijelu gdje se zakon susreće s javnim mnijenjem, slika je složenija nego što se obično misli. Prema anketi iz 2026. godine, čak 69 posto građana podržava neki oblik zakonske dostupnosti abortusa. Pri tome, njih 48 posto smatra da postupak treba biti legalan uz određena ograničenja, a 21 posto bez ograničenja.

Istovremeno, 25 posto se zalaže za potpunu zabranu, a više od četvrtine građana prvu pomisao na abortus vezuje uz riječ "ubistvo/čedomorstvo".

Podrška je, dakle, prisutna, ali i uslovna. Gotovo je jednoglasna kada je ugroženo zdravlje žene (92 posto) ili u slučaju silovanja (75 posto), a naglo opada (ispod 20 posto) kada su razlozi lične ili ekonomske prirode, također i usljed nedovoljne informisanosti o temi. Drugim riječima, dio društva abortus prihvata kao nuždu, ali ne i kao stvar slobodnog izbora.

Ono oko čega se, prema istom istraživanju, slažu i oni koji podržavaju ovaj vid zakonske regulacije, i oni koji to ne rade, jeste da se problem neželjenih trudnoća rješava prevencijom, prije svega sistemskom seksualnom edukacijom i konkretnom podrškom porodicama, umjesto zabranama i strogim restrikcijama.

Kada je u pitanju postupak prekida trudnoće u Bosni i Hercegovini, najveća prepreka ne leži u članovima zakona, niti u onome što on dozvoljava ili zabranjuje, koliko u rastojanju između onoga što je napisano i onoga što se zaista događa. Pravo na prekid trudnoće na zahtjev u Federaciji postoji gotovo pola stoljeća, ali zastarjeli jezik propisa, podijeljena nadležnost među entitetima i Distriktom, neujednačena dostupnost ustanova i ljekara, te stigme za ovu temu, čine da to pravo nema isto značenje za svaku ženu. Za jednu skupinu žena, ono je stvarna i dostupna mogućnost, za drugu tek slovo na papiru.

Upravo zato se i rasprava o mogućim izmjenama često vodi mimo suštine. Prije pitanja šta zakon treba dozvoliti, ostaje ono koje se u istraživanjima vraća iznova - koliko građani uopće znaju šta važeći propisi kažu, i primjenjuju li institucije taj zakon jednako bez obzira na to gdje žena živi i koliko novca ima? Dok se zahvati evidentiraju pod drugim šiframa, a tek osam posto građana sebe smatra upućenim u temu, i jasni odgovori i pouzdani podaci na osnovu kojih bi se zakon uopće mijenjao, ostaju izvan dohvata.