Ratni komandanti s Une i Drine o Danu Armije RBIH: Srca i odlučnost odbranili su Bosnu i Hercegovinu

Povodom 21. godišnjice 2. pješadijskog puka OSBiH i Dana Armije RBiH centralna svečanost danas će biti organizirana na lokaciji kasarne i aerodroma Dubrave kod Živinica. 15. april, dan kada je 1992. godine, odlukom Predsjedništva RBiH, formirana Armija RBiH, obilježava se brojnim sadržajima širom države. O danima početka agresije, izrastanja vojne sile iz patriotskih snaga u našim mahalama i selima, te njenom zaustavljanju u pobjedonosnom pohodu 1995., za „Avaz“ govore ratni komandanti bihaćke 502. viteške i goraždanske 31. drinske udarne brigade ARBiH, Hamdija Abdić Tigar i Abduselam Sijerčić Pelam.

- Organizaciju smo imali u tri sloja – Patriotska liga, Teritorijalna odbrana i na kraju ARBiH. 15. april je veliki dan, jer po prvi put u historiji BiH je dobila svoju vojsku. Iako je u njoj bilo najviše Bošnjaka, moram naglasiti da je ARBIH bila multietnična, a polazim od svoje brigade koja je imala veliki broj Hrvata i Srba – kaže Hamdija Abdić Tigar, jedan od heroja 5. korpusa.
 
Podsjeća da je ARBiH veći dio rata imala više vojnika nego oružja, jer je stasavala od samoorganiziranih patriotskih snaga odlučnih da brane domovinu. Teško mu je izdvojiti najteže trenutke.

- Bilo je teško zbog tog naoružanja, što ne znaš ni protiv koga se boriš, protiv komšija i ljudi s kojima si bio u dobrim odnosima. Čovjek je na to bio nespreman. Kod nas je teško bilo 1993. godine, kada se desila ta izdaja Fikreta Abdića, kad je brat na brata išao, a krizne periode imali smo 1994. Svaki dan je bio težak. I kad pobjeđujete teško je, jer ste sedmicama u vojničkim čizmama, ali kad oslobađaš onda je to puno lakše istrpjeti – sjeća se Abdić.

Decenijama traje dilema zašto je rat zaustavljen u danima kada je ARBiH izrasla u silu, koja je oslobađala okupirane gradove i kada su njene jedinice bile nadomak Prijedora i Banje Luke. Tigar je među onima kojima je žao što operacije oslobađanja nisu dovedene do kraja, posebno iz perspektive kada vlasti RS ne odustaju od pokušaja urušavanja države.

- Bio sam direktan učesnik, možda najbliži tim dijelovima gore. Naravno da mi je žao, ne da protjeraš nekoga, nego da multietnička BiH bude na cijeloj teritoriji. Morali smo stati. Bio sam prisutan kada je to naređeno, pa smo neko vrijeme pokušavali da oslobodimo još teritorije. Bili bismo bombardovani, bio je žestok pritisak. Trebalo je još vremena, tako da smo ostvarili što smo mogli. Da, da se produžilo, da nismo imali blokadu Amerike i tih velikih sila, znam da bismo oslobodili dio teritorije Banje Luke, Prijedora i tako dalje. Nerealno je danas pričati da smo mi to mogli i trebali uraditi, pa da idemo protiv SAD i Zapada – ističe Abdić.

Podrinjska odbrana
Svi gradovi Podrinja pali su do maja 1992. godine, a onda su se agresorske snage iz svih pravaca usmjerile prema Goraždu, koje je kraj rata dočekalo kao jedini slobodan grad na Drini. U uvjetima bez struje i vode, oružja, hrane i lijekova, mnogo toga predstavljalo je improvizaciju, a jedan period rata Goraždani su, šumskim putevima, sa stotinjak kilometara udaljenog Grebka, na leđima nosili hranu, lijekove i municiju, kako bi preživjeli.

- Imali smo patriote i samoorganizovane grupe po kvartovima i selima i oslanjali se jedni na druge. Formiranje ARBIH, a posebno naredba Štaba TO o formiranju brigada iz juna 1992., uputilo nas je šta trebamo raditi, ali u nedostatku vojničkog kadra tek tokom odbrane učili smo se ratovati i voditi jedinice koje su proistekle iz naroda – kaže Abduselam Sijerčić Pelam, ratni komandant 31. drinske udarne brigade iz Goražda.

Ništa više od srca i odlučnosti da odbrane grad, branioci Goražda prvih mjeseci rata nisu ni imali. Sijerčić kaže da su prvi dani bili najteži, posebno zbog izoliranosti od ostatka slobodne BiH. Prve dobijene bitke učvrstile su redove i ohrabrile i neodlučne da se uključe u odbranu.

- Mnogi drugi se predstavljaju u pravom svjetlu, ali Goražde je totalno zapostavljeno. Niko nije našao za shodno da analizira i dokumentuje kako se desilo da mi, bez značajnije pomoći, uspijemo sačuvati ovaj prostor. Uz masu improvizacija, a najviše zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mladih ljudi, koje smo izgubili. To nikad nije adekvatno valorizovano, pa je i mene nekad stid kad se sretnem s Krajišnicima ili drugim ljudima koji cijene svoje – ističe Sijerčić.

Niko od branitelja Bihaća i Goražda nije procesuiran u Hagu, ali optužnicama pred domaćim pravosuđem historija se danas nastoji naknadno izmijeniti. Zbog takve prakse branitelji ne kriju ogorčenje i očekuju zaštitu države.

Operacija „Tigar – Sloboda 94“
Hamdija Abdić bio je ključna osoba u realizaciji jedne od najbriljantnijih operacija Armije RBiH, kojom je razbijena tzv. AP Zapadna Bosna Fikreta Abdića. Komplicirana i odlično osmišljena operacija trajala je od januara do avgusta 1994. godine, a plan je bio da Hamdija Abdić, kao navodno smijenjeni komandant brigade, prebjegne Fikretu Abdiću i da ga uvjeri da će s dijelom vojske poraziti 5. korpus i omogućiti mu da uđe u Bihać.

Uvjet je bio da „pobunjenici“ dobiju Abdićevu pomoć u naoružanju, što se i desilo, ali uz ogroman rizik kojem je Tigar bio izložen. Tokom operacije za koju su u početku znale samo dvije osobe, Tigar je uspio prevariti i Abdića, srpske generale, njegove i obavještajce SAO Krajine, VRS i Državnu bezbjednost Srbije.