Ovog čovjeka sada zove pola svijeta -"Situacija je luda, ljudi su spremni platiti bilo šta'

“Situacija je trenutačno luda”, kaže Aliko Dangote, najbogatiji čovjek Afrike, u intervjuu koji je dao za The Economist 12. ožujka u svom uredu u Lagosu, komercijalnom središtu Nigerije. Upravo se vratio nakon nekoliko sati izbivanja kada je primijetio da su cijene sirove nafte skočile 10% zbog najnovijih vijesti iz Zaljeva. “Mislim da će ova situacija potrajati neko vrijeme”, dodaje.

Afrički poduzetnici često su tek sporedni igrači u trenucima globalnih kriza. No 68-godišnji Dangote nije običan biznismen. Godine 2023., gotovo desetljeće nakon što je projekt prvi put najavljen, otvorio je najveći rafinerijski kompleks u Africi, na rubu Lagosa, na području gotovo upola manjem od Manhattana. Budući da može prerađivati 650.000 barela nafte dnevno, Dangoteov telefon ne prestaje zvoniti. “Ljudi su sada spremni platiti bilo što”, kaže. I pritom tek blago pretjeruje, piše The Economist.

Rafinerija simbolizira rastuće bogatstvo i moć Dangotea. To je daleko najveći projekt u vlasništvu Dangote Group, konglomerata koji stoji iza njegova bogatstva procijenjenog na 28,5 milijardi dolara, što ga, prema Forbesu, čini jedinim Afrikancem među 100 najbogatijih ljudi na svijetu. No Dangote tvrdi da rafinerija utjelovljuje nešto više: potrebu da kontinent postane samodostatan. “Ako mi Afrikanci ne budemo predvodili industrijalizaciju Afrike, Afrika se nikada neće industrijalizirati”, kaže. I premda ga ne treba smatrati altruistom, možda je u pravu.

Streloviti uspon
Dangote nije počeo kao proizvođač. Kao i mnogi njegovi rođaci (njegov pradjed bio je bogati trgovac orašastim plodovima i drugim proizvodima), bio je trgovac. Od 1970-ih nadalje uvozio je osnovne robe poput soli i šećera, koje je potom prodavao u Nigeriji. U procurjelom dokumentu američke vlade iz 2005. navodi se da je njegovo bogatstvo „temeljeno na obiteljskim vezama i političkim poznanstvima” te da je u različitim razdobljima imao ekskluzivna prava na uvoz cementa, šećera i riže.

Početkom 2000-ih, potaknut tadašnjim predsjednikom, Dangote prelazi s uvoza cementa na njegovu proizvodnju. Dangote Cement postaje temelj njegova bogatstva. Kao jedna od triju Dangoteovih podružnica izlistanih na Nigerian Exchange Group (NGX), ima tržišnu kapitalizaciju od 13,6 bilijuna naira (oko 10 milijardi dolara). Njegove operativne marže mogu biti i više nego dvostruko veće od onih drugih multinacionalnih proizvođača cementa, nadmašujući čak i konkurente na tržištima u razvoju, gdje su marže inače više.

Dangote tvrdi da je to dokaz učinkovitosti. Kritičari pak kažu da je profitirao od poreznih olakšica i zabrana uvoza cementa, upravo onog koji je ranije sam uvozio, kao i od strategije agresivnog povećanja proizvodnje i ponude kako bi obeshrabrio potencijalne konkurente.

Rafinerijski kompleks, međutim, predstavlja sasvim novu razinu, kako za njega tako i za Afriku. Da bi izgradio svoj industrijski “Xanadu”, Dangote je morao isušiti golemo močvarno područje i izgraditi luku za dopremu goleme opreme. Tijekom posjeta prije intervjua, novinari The Economista obišli su labirint kojeg čine cijevi i postrojenja, pri čemu je najveći destilacijski toranj viši od londonskog Big Bena. Gotovo 200 spremnika goriva na lokaciji projektirano je za skladištenje više od 4 milijarde litara, što je veći volumen tekućine nego što Francuska proizvede vina u jednoj godini. “Zapravo tamo gradimo i pistu”, kaže Dangote. “Nitko ne vjeruje da nešto takvo postoji u Africi. Možemo dovesti ljude avionom ako to žele vidjeti”, dodaje.

Nezaobilazan konglomerat
Rafinerija je makroekonomski podvig jednako koliko i industrijski. MMF je procijenio da bi, ako radi punim kapacitetom, mogla povećati nenaftni BDP Nigerije za 1,5% između 2025. i 2026., te povećati devizne rezerve za 5,5 milijardi dolara godišnje. Desetljećima je Nigerija, iako najveći proizvođač nafte u subsaharskoj Africi, većinu goriva uvozila. Dangoteova rafinerija, koja može pokriti domaću potrošnju, smanjuje potrebu za dolarima i stabilizira nairu. „Nigerija bi danas stagnirala bez ove rafinerije”, kaže.

Odbacuje tvrdnje da i ovdje koristi iste taktike kao u cementu. Regulatori tvrde da ne izdaju nove dozvole za uvoz goriva, no Dangote kaže da to u praksi nije slučaj. Postoje, kako tvrdi, interesne skupine – „naftna mafija” vezana uz uvoz.

Rafinerija ima i širu ulogu od same energije. Proizvodi polipropilen za plastiku i uskoro će početi proizvoditi ključnu kemikaliju za deterdžente.

U skladištu veličine avionskog hangara transportne trake istovaraju gomile umjetnog gnojiva na kamione pogonjene plinom iz rafinerije, koji potom odlaze prema posebno izgrađenoj luci. To je samo dio od ukupno 3 milijuna tona gnojiva koje može proizvesti godišnje, što je više nego bilo koja druga tvornica u Africi. De facto zatvaranje Hormuškog tjesnaca zbog iranskih napada, prolaza kroz koji ide trećina svjetske pomorske trgovine gnojivima, dodatno potvrđuje Dangoteovu važnost.

Koji su mu sljedeći planovi? Dangote planira izlistati dio rafinerije na nigerijskoj burzi, a razmatra i izlazak na londonsko tržište kapitala (iako sličan plan za cementni biznis nikada nije ostvaren). U sljedeće tri godine želi znatno povećati kapacitet rafinerije, na razinu koja bi iznosila gotovo polovicu ukupnih kapaciteta Saudijske Arabije. Osim toga, plin koji nastaje u rafineriji planira koristiti za proizvodnju električne energije, kojom bi se opskrbljivale tvornice u okolici. 

Grupa Dangote ima ambicije i izvan Nigerije; već posluje u 16 afričkih zemalja. Prošle godine najavila je zajednički projekt vrijedan 2,5 milijardi dolara u Etiopiji za izgradnju tvornice gnojiva slične veličine kao ona u Nigeriji. Dangote kaže da će uložiti još milijardu dolara u cementne i energetske projekte u Zimbabveu. Spominje i druge ideje: rudarenje kalija i fosfata, preradu bakra u Zambiji, preradu kakaa u Gani i Obali Bjelokosti te izgradnju naftovoda od Namibije prema središnjoj Africi.

‘Zapamtite to ime‘
„Znamo da, ako mi ne investiramo, nitko drugi neće doći ulagati u naš kontinent”, kaže Dangote. Tko je, retorički pita, predvodio ulaganja u istočnoj Aziji? „Ne Europljani, nego sami Azijci.” A industrijalci u Indiji? „Svi su Indijci.” Dangoteove ambicije i rafinerija već su potaknule usporedbe s Mukeshom Ambanijem, najbogatijim čovjekom Indije, čiji konglomerat vodi najveću rafineriju u toj zemlji.”

“Zapamtite njegovo ime. Aliko Dangote uskoro bi mogao postati afrički Ambani”, kaže Amit Jain s Tehnološkog sveučilišta Nanyang u Singapuru.

Ipak, iako Dangote naglašava potrebu da afrički poduzetnici ulažu u Afriku, sugerira da većina to ne može ili ne želi. „Ne vidim nijednu afričku zemlju danas koja bi mogla izgraditi rafineriju, a ako i pokuša, mogu joj samo poželjeti sreću”, kaže, prisjećajući se golemog napora koji je sam uložio. „Afrikanci općenito možda nemaju takav kapital. A čak i kad ga imaju, ne žele ulagati. Boje se. Mi se ne bojimo.”

Dangote ima 650.000 razloga dnevno zašto je upravo on najpozvaniji postati industrijalac Afrike. Nijedan drugi poduzetnik nema takvu financijsku snagu, potkrijepljenu cementnim biznisom, za financiranje ovakvih projekata. Nitko nema njegov dosadašnji uspjeh. No moguće je i da mu takva situacija odgovara. A pitanje je je li za kontinent bolje imati jednog Ambanija ili Rockefellera, umjesto čitavog niza konkurentskih industrijalaca. Aliko Dangote (Thomas Samson/afp/profimedia/)

Njegove kompanije i dalje uvelike ovise o stranim podizvođačima za tehnički zahtjevne poslove, od gradnje do održavanja. Većina menadžera rafinerije dolazi iz Indije, a cementni biznis dugo surađuje s kineskom tvrtkom Sinoma. Dangote odbacuje te kritike. „Vrlo smo, vrlo inovativni”, tvrdi, ističući visoku razinu automatizacije u rafineriji i proizvodnji cementa.

Dok ustaje i sprema se otići, osoblje se odjednom pojavljuje sa svih strana. Slijedi novi sastanak, novi poslovi. „Kad se vratite za tri godine”, kaže za kraj razgovora, „ovo što ste danas vidjeli bit će tri puta veće.”