Zbog njih pada Iran? Šest dana prije američkog napada potpisan pakt koji se smatrao nemogućim
Američko-izraelski udari potresaju glavne iranske gradove, mjesta povezana s iranskim vodstvom i područja gdje se nalazi vojna infrastruktura, no stručnjaci su saglasni da se Iran ne može „osvojiti“ zračnim napadima. Zbog toga je, kako je objavio niz američkih medija, vlada na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom navodno u razgovorima s kurdskom manjinom koju želi naoružati kako bi pokrenula pobunu iznutra i otvorila još jedan front u borbi za rušenje iranskog režima.
Kurdi nisu jedina iranska manjina.
– Iranske provincije, periferija zemlje, dom su raznolikih i historijski „nemirnih“ etničkih skupina – objašnjava autorica think-tanka RUSI Burcu Özçelik.
Iako je iransko stanovništvo većinski perzijsko, u zemlji žive velike azerbejdžanske i kurdske populacije, kao i Luri, Arapi, Baluči i Turkmeni, i to u „pograničnim područjima koja se nalaze uz trgovačke rute, krijumčarske koridore i energetsku infrastrukturu“.
– Režim već dugo iskorištava strahove od raspada Irana kako bi mobilizirao lojalnost, suzbio neslaganje i odupro se vanjskom miješanju. Pokušat će to učiniti ponovo, ali ovaj bi put sposobnost centralne vlasti da zadrži kontrolu nad periferijama mogla biti znatno oslabljena – tumači Özçelik. Izvještaji da CIA naoružava Kurde i izjave iz kurdske populacije da čekaju, doslovno, „čisto nebo“, u najmanju ruku će unervoziti režim u Teheranu, ionako uzdrman ubistvom niza čelnika.
Dva grada pod kontrolom demonstranata
Kada su, prije samo nekoliko mjeseci, protesti protiv režima, izazvani ekonomskim teškoćama, postali masovni, dva su grada nakratko dospjela pod kontrolu demonstranata – Abdanan i Malekšahi.
Abdanan se nalazi u provinciji Ilam u zapadnom Iranu, blizu granice s Irakom, a Malekšahi je udaljen oko 100 kilometara. U oba grada većinsko stanovništvo čine Kurdi i Luri. Tamo su sukobi izbili tokom sprovoda Faresa Aghe Mohamadija. Prema lokalnim izvještajima, kada su demonstranti preplavili Abdanan, policija im se počela pridruživati.
Kurdima nije dopuštena autonomija, iako im je obećavana uoči revolucije 1979. godine, pa su njihove organizacije nastavile oružanu borbu. Ipak, nije tačno tvrditi da su svi Kurdi protiv režima. Jedan primjer posebno se ističe: ajatolah Alireza Arafi, član tročlanog državnog vodstva Irana, potječe iz plemena Lak, čiji su pripadnici šiitski Kurdi.
Većina iranskih Kurda živi na sjeverozapadu zemlje, području poznatom i kao Rojhilat (roj znači sunce, a hilat izlazak). Američki predsjednik računa na to da će obećanje o stvaranju šire autonomije biti dovoljno da motivira hiljade boraca da krenu u sukob s Revolucionarnom gardom.
Zbog toga je, šest dana prije prvih američko-izraelskih udara na Iran, u Erbilu potpisan pakt o stvaranju Koalicije političkih snaga iranskog Kurdistana (CFPKI). Grupe koje su decenijama bile razjedinjene ideologijom, od marksističko-lenjinističkog PJAK-a do konzervativnog PDKI-ja i islamističkog Kabata, odjednom su se našle za istim stolom. No čak i ako krenu u napad, problem je što su kurdske milicije majstori gerilskog ratovanja u planinama, ali nemaju kapacitet za kontrolu velikih gradova, a kamoli za vođenje oklopno-mehaniziranih operacija u ravnici.
Pobunjeničke aktivnosti moguće širom zemlje
Postoji mogućnost da Kurdi zapravo trebaju samo „vezati“ iranske trupe na sjeverozapadu kako bi se isprovocirao kolaps u Teheranu. Trenutno, međutim, nema dokaza da u Iranu postoji opozicija dovoljno jaka da sruši režim. Još je manje onih koji bi Kurdima dozvolili autonomiju; tome se protivi čak i Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha. Tu je i faktor Turske, koja sa zabrinutošću prati razvoj situacije s druge strane svoje granice.
Pobunjeničke aktivnosti moguće su i u drugim dijelovima zemlje. Provincije Sistan i Balučistan, uz granicu s Pakistanom, strateški su važne, ali potpuno zapostavljene i nerazvijene, pa bi se mogle pokazati kao još jedna slaba tačka. U toj regiji djeluju militantne sunitske frakcije koje, ohrabrene situacijom, izazivaju zabrinutost u Pakistanu sada kada je Revolucionarna garda zauzeta drugdje. Azeri se, s druge strane, smatraju „lojalnom“ manjinom.
Prema Özçelik, ako vojni udari dovedu do „fragmentacije elite“, to bi moglo rezultirati pobunjeničkim „džepovima“, ekonomskim aktivnostima povezanim s ilegalnim poslovima i fragmentiranim suverenitetom. Ukratko, „ako režim ne zadrži monopol nad korištenjem sile, kontrola nad cijelim teritorijem možda neće opstati“.
