Zašto je Iran puno teži protivnik nego što mnogi misle

Jasno je da je ovaj udar na Iran još jedno u nizu kršenja međunarodnog prava, što je intenzivirano posljednjih godina. Isto tako, nema spora da je i Iran u više navrata kršio međunarodno pravo, posebno u područjima nuklearnog programa i podrške terorističkim skupinama kao što su Hezbollah, Hamas i Huti.

To dovodi svijet do opasnog trenutka kada međunarodne organizacije poput UN-a praktično gube svaki smisao te svijet dovodi do tačke u kojoj više nije moguće osigurati „predvidivost“ ponašanja globalnih i regionalnih sila. Dodatno, vidljivo je i iz ponašanja američkog predsjednika da on ne samo što sistematski zanemaruje UN, već postavlja novu globalnu platformu – Vijeće za mir, koje bi po svojoj logici trebalo zamijeniti UN, ali „efikasnije“.

Ciljevi

Udar na Iran može se posmatrati na nekoliko nivoa. Prije svega, ovaj napad vrlo je vjerovatno izveden sa svrhom da režim u Iranu „dobije po prstima“. Odnosno, teško je vjerovati da će ovo biti nešto više od ograničenog napada koji sam po sebi neće napraviti veliki „potres“ u svijetu, osim što će sasvim izvjesno imati utjecaja na tržište nafte. Javno saopćeni ciljevi SAD-a i Izraela su uništenje iranskog nuklearnog programa te smjena režima u Teheranu.

Međutim, vrlo je vjerovatno da to nije moguće u potpunosti ostvariti bez kopnene invazije. SAD, Izrael i saveznici vrlo vjerovatno nemaju kapacitet ni mogućnost, a ni želju za kopnenu invaziju na Iran. Riječ je o zemlji koja je, za razliku od, recimo, Ukrajine, uglavnom planinska, puna vojnih utvrda i prirodnih prepreka. Kopnena invazija izgledala bi poput rata u Afganistanu, s tim da je Iran daleko ozbiljnije politički uređena država od Afganistana, s vrlo jasnom vojnom, političkom i vjerskom strukturom po dubini. Također, riječ je o ogromnoj zemlji. Radi percepcije: zapad Irana bliži je Dubrovniku i Osijeku nego istoku Irana.

Nejasan status nuklearnog programa

Što se tiče uništenja nuklearnog programa, tu su stvari prilično nejasne za širu javnost. Prema procjeni IAEA-e, Iran ima sposobnost obogaćivanja urana do 60 posto, što znači da je Iran ili vrlo blizu izrade nuklearnog oružja ili ga čak već ima u nekom obliku (tzv. prljava bomba). Ono što se ne zna jeste kakav je bio učinak posljednjeg američkog udara prošle godine na nuklearni program. SAD, odnosno predsjednik Trump, tvrdio je da je nuklearni program „potpuno uništen“.

Dakle, ili program nije uništen (što je vjerovatnije) ili ga je Iran ekspresno obnovio (što je manje vjerovatno).

To znači da se jedan od ključnih razloga napada praktično ponovo vraća u javni diskurs. To vodi do zaključka da se napad prošle godine gotovo isključivo koristio u političke svrhe kako bi se djelimično umirila unutrašnja javnost u SAD-u i glavni saveznik na Bliskom istoku – Izrael.

Smjena režima

Što se tiče smjene režima, to je također vrlo upitan cilj. Iako je u dobroj mjeri ubijen niz visokih dužnosnika na čelu s ajatolahom, nije slomljen lanac zapovijedanja. Izrael već desetljećima primjenjuje strategiju ciljanih eliminacija visoko rangiranih dužnosnika neprijateljskih strana s ciljem izazivanja unutrašnjeg haosa. Međutim, čini se da je ta struktura u Iranu mnogo složenija i dublja.

Dakle, čak i da su potvrđene likvidacije vjerskog vođe i visokih vojnih dužnosnika tačne, to samo po sebi vrlo vjerovatno neće izazvati željeni haos u Iranu. Dodatno, budući da SAD i Izrael neće izvesti kopnenu invaziju, vrlo vjerovatno računaju na povećanje etničkih tenzija i sukoba u Iranu kako bi smijenili vlast u Teheranu. Međutim, pravih opozicionih snaga u Iranu nema ili ih barem mi ne vidimo.

U Iranu postoje etničke manjine, što komplikuje političku sliku zemlje, ali to se ne može posmatrati na isti način na koji se etničke grupe posmatraju u Evropi. Naprimjer, najveća etnička skupina u Iranu su Azeri. Azeri u Iranu i u Azerbejdžanu nisu „isti“ Azeri. Iako obje skupine imaju neki zajednički nazivnik poput religije i jezika, identitet im je drugačiji. Iran nije građanska ili nacionalna država u evropskom smislu, već se radi o državi-civilizaciji.

Taj koncept podrazumijeva da država nije samo politička tvorevina moderne ere, već kontinuirani nosilac jedne drevne civilizacije, što znači da su svi (ili većina) građani Irana integrirani u iranski/perzijski identitet. Naprimjer, vrhovni vođa Hamenei etnički je Azer. Ipak, to ne znači da je Iran u potpunosti imun na etničke napetosti.

Kurdi – glavni saveznici

To je najviše vidljivo kod Kurda, kod kojih je separatizam najizraženiji u Iranu. Osim toga, tu su i Arapi te Baloči, kod kojih se nezadovoljstvo javlja zbog ekonomske situacije, a što se potom svrstava i u etnički okvir. Osim tih skupina, javlja se i nezadovoljstvo kod jednog dijela mlađe populacije koja je nezadovoljna nametanjem vjerskih pravila ponašanja.

Međutim, sve to nije dovoljno da se stvori kritična opoziciona masa koja bi se okupila oko ideje smjene vlasti.

Priča sa sinom šaha koji se nalazi u SAD-u nije realna. Tu se donekle i američki predsjednik „ogradio“, spomenuvši kako bi iranski narod trebao smijeniti vlast u Teheranu. To znači da Washington već sada ima izlaznu strategiju ukoliko se ne dogodi promjena režima. Washington može reći da je pomogao uništiti režim, ali da iranski narod nije dovoljno „hrabar“ da se bori protiv njega.

Dokad će trajati rat?

Što se tiče daljnjih koraka, ovaj rat mogao bi trajati još neko vrijeme, barem dok Iran ima mogućnosti uzvraćati. SAD i Izrael vjerovatno neće stati sve dok Iran ima dovoljno projektila da gađa položaje na Bliskom istoku te dok se drastično ne umanji moć terorističkih skupina koje se povezuju s Teheranom.

Iran prema procjenama ima oko 3.000 balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa, više od 10.000 Shahed dronova (koje Rusija koristi u napadima na Ukrajinu) i vjerovatno do 1.000 krstarećih raketa. Ako intenzitet rata ostane isti, pod uvjetom da iranska skladišta oružja nisu pretrpjela veće štete, Iran bi mogao gađati položaje na Bliskom istoku naredna dva mjeseca.

S druge strane, SAD i Izrael mogli bi izdržati to razdoblje što se tiče municije, s tim da SAD ima apsolutnu premoć na moru i u zraku. U teoriji to znači da bi SAD s Izraelom mogli uspostaviti tzv. zonu zabrane leta nad Iranom ukoliko bi sukob ušao u neku srednjoročnu fazu. Ali to nema smisla ukoliko se ne bi pojavila neka unutrašnja snaga koja bi barem pokušala preuzeti kontrolu nad dijelom Irana – naprimjer Kurdi na zapadu.

Šta preostaje?

Nekakav intenzivan period, dakle, mogao bi trajati do dva mjeseca, nakon čega bi se prešlo u dugotrajan „hladni“ rat s povremenim udarima. Iran bi bio vojno oslabljen, ispraznio bi zalihe oružja, ostao bi izoliran i pod stalnim pritiskom, ali režim bi mogao, ili čak trebao, preživjeti. SAD i Izrael u tom bi slučaju proglasili stratešku pobjedu jer bi moć Irana objektivno bila manja. S druge strane, režim u Teheranu također bi mogao proglasiti pobjedu jer su uspjeli sačuvati vlast u državi bez većih potresa, nasuprot daleko nadmoćnijem suparniku.

Drugi, manje vjerovatan scenarij jeste da se uspije preko Kurda i možda još nekih skupina i slojeva društva destabilizirati zapadni dio Irana, što bi dovelo do određene kontrole dijela iranskog teritorija od strane SAD-a i Izraela. To bi se ostvarilo kroz proglašenje nekakve paradržave ili kroz široku autonomiju regije. To bi dovelo do trajne destabilizacije Irana ili barem do trenutka dok se ne uspostavi za Zapad „prihvatljivija“ vlast u Teheranu.