Kiosci umjesto planova: Sarajevo tone u haos na javnim površinama

U Sarajevu se godinama govori o potrebi planskog razvoja grada, ali praksa često pokazuje suprotno. Regulacioni, urbanistički i prostorni planovi usvajaju se sporo, a bez tih dokumenata teško je govoriti o sistemskom upravljanju prostorom. U takvom ambijentu kiosci se pojavljuju gotovo na svakom koraku, dok grad sve više djeluje kao da se razvija bez jasne strategije i dugoročnog reda.

Istovremeno, brojni općinski poslovni prostori ostaju prazni mjesecima, pa i godinama. Umjesto da se prioritet da njihovom oživljavanju i podsticaju malih i srednjih preduzetnika da rade u postojećim objektima, često se bira jednostavniji put: izdavanje saglasnosti za postavljanje kioska na javnim površinama. Time se u praksi javni prostor pretvara u zamjenu za neiskorištene gradske resurse.

Takva politika otvara ozbiljna pitanja ekonomske logike i javnog interesa. Kada općina daje dozvolu za kiosk, a istovremeno ima prazne poslovne prostore u svom vlasništvu, ona praktično pravi konkurenciju sama sebi. Posljedica je da se dodatno podstiče nepopunjavanje postojećih kapaciteta, dok se trotoari i druge površine koriste bez dugoročne vizije.

Otvara se i pitanje zakonitosti u zonama gdje postoje usvojeni regulacioni planovi. Ako određene lokacije planovima nisu predviđene za kioske, nameće se pitanje kako i na osnovu čega se oni naknadno pojavljuju na tim mjestima.

Umjesto ad hoc rješenja, Sarajevo bi, prema poruci teksta, trebalo krenuti obrnutim putem: prvo usvojiti planove, zatim napraviti analizu stvarnih potreba za kioscima i paralelno razviti politiku koja će stimulisati zakup i aktiviranje postojećih poslovnih prostora. Tek tada bi javne površine mogle biti dopuna urbanom životu, a ne zamjena za ono što grad već ima, ali ne koristi.