Evropa se sprema za najgori scenarij: Ono što je bilo nezamislivo, sada postaje realna opcija

Povratak Donalda Trumpa u središte svjetske politike i njegovi neočekivani geopolitički potezi ponovno su uzdrmali temelje europske sigurnosne arhitekture.

Ideja o američkom preuzimanju Grenlanda, koja je nekoć djelovala kao politička provokacija, danas se promatra u znatno ozbiljnijem svjetlu – kao simbol moguće promjene američkih strateških prioriteta. U takvom kontekstu u Europi se sve glasnije postavlja pitanje dugoročne ovisnosti o američkom nuklearnom kišobranu i ponovno se otvara rasprava koja je desetljećima bila potisnuta - treba li kontinent razviti vlastiti, snažniji nuklearni okvir odvraćanja, piše Dnevnik.hr.
 
Pokušaj Donalda Trumpa da dođe do Grenlanda ponovno je potaknuo staru raspravu - bi li više europskih država trebalo razvijati vlastito nuklearno oružje?

Švedska je pritom osobito znakovit primjer. Tijekom Hladnog rata ta je zemlja potajno radila na razvoju nuklearnog programa, dok se posljednjih desetljeća profilirala kao snažan zagovornik razoružanja.

Ipak, 10. siječnja Dagens Nyheter, jedne od najvećih švedskih novina, iznio je prijedlog o “zajedničkom nordijskom” nuklearnom programu, možda i u suradnji s Njemačkom. "Ono čemu danas svjedočimo mogli bi biti prvi znakovi političkog zaokreta", smatra Mats Knutson sa švedske javne televizije SVT.

Slične rasprave javljaju se i drugdje u Europi.

"U Njemačkoj je do prošle godine postojao stvaran nuklearni tabu", kaže Alexander Bollfrass iz Međunarodnog instituta za strateške studije.

Danas političari sve češće, premda još diskretno, razmatraju mogućnost osiguranja u slučaju povlačenja američkog nuklearnog kišobrana. Prošle je godine i poljski premijer Donald Tusk izjavio da bi Poljska možda trebala razmotriti potrebu za vlastitim nuklearnim oružjem.

Unatoč tim raspravama, ključni se pomaci odvijaju među dvjema europskim državama koje već raspolažu nuklearnim arsenalom.

Velika Britanija odavno je svoje nuklearno oružje stavila u službu NATO-a.

Francuska to formalno nije učinila, ali svaki francuski predsjednik još od 1970-ih priznavao je "europsku dimenziju" vitalnih interesa zemlje.

Kada je predsjednik Emmanuel Macron 2020. ponudio razgovore o toj temi s europskim saveznicima, interes je bio slab. U to je vrijeme povjerenje u američko prošireno odvraćanje – obećanje da će Sjedinjene Države upotrijebiti svoj nuklearni arsenal u obrani saveznika – bilo čvrsto. No u ožujku prošle godine, nakon što je Friedrich Merz, tada kancelar u nastajanju, izrazio interes Njemačke, Macron je najavio otvaranje "strateške rasprave o korištenju našeg odvraćanja radi zaštite saveznika na europskom kontinentu".

Francuska je tu namjeru potom ugradila u svoj nacionalni strateški pregled.

Najdalje što je Francuska dosad otišla prema obvezujućem dogovoru bila je deklaracija iz Northwooda, potpisana s Velikom Britanijom u srpnju 2025. Chequerska bilateralna deklaracija iz 1995. utvrdila je da je prijetnja "vitalnim interesima" jedne zemlje ujedno prijetnja i interesima druge, no prošlogodišnji je sporazum otišao korak dalje.

London i Pariz obvezali su se na koordinaciju uporabe nuklearnog oružja te poručili da "ne postoji ozbiljna prijetnja Europi koja ne bi izazvala odgovor naših dviju država".

Dvije su zemlje potom osnovale zajedničku nuklearnu upravljačku skupinu, sastavljenu od najviših diplomatskih i vojnih dužnosnika, koja se u prosincu sastala u Parizu. Tom je prigodom Francuska prvi put pozvala Britaniju da promatra vježbu "Poker", tromjesečnu simulaciju djelovanja francuske zračne strateške nuklearne sile. Jedan francuski obrambeni dužnosnik taj je potez opisao kao dokaz "snažnog bilateralnog povjerenja" izgrađenog nakon Northwooda.

Macron bi uskoro trebao održati novi govor o francuskoj doktrini odvraćanja. Pritom je jasno isključio svaku mogućnost promjene sustava prema kojem Francuska samostalno odlučuje o uporabi nuklearnog oružja. To, međutim, nije spriječilo opsežne i detaljne razgovore s drugim europskim državama, ponajprije s Njemačkom.

"Takvi se procesi odvijaju vrlo sporo", kaže Bruno Tertrais, zamjenik ravnatelja pariške Zaklade za strateška istraživanja. "No Njemačka je na najvišoj razini pokazala spremnost razmotriti opcije koje bi prije pet godina bile nezamislive". 

Europski dužnosnici zasad izbjegavaju govoriti o konkretnim rješenjima. Švedski premijer Ulf Kristersson izjavio je 25. siječnja da je vodio preliminarne razgovore s Francuskom i Velikom Britanijom o suradnji na području nuklearnog oružja, ali da su ti razgovori "još uvijek vrlo neodređeni".

Jedan bi mogući korak bio da Macron jasnije definira europsku dimenziju francuskih vitalnih interesa, piše The Economist. 

Druga mogućnost uključivala bi zajedničke vježbe nuklearnih udara s europskim zračnim snagama saveznica. Talijanski je tanker, primjerice, sudjelovao u francuskoj vježbi Poker još 2022. godine, a takva bi praksa mogla ojačati temelje buduće ratne suradnje. Analitičari Etienne Marcuz i Emmanuelle Maitre smatraju da bi druge države s vremenom mogle pružati pomorsku potporu francuskim nuklearnim podmornicama ili logističku i borbenu potporu zrakoplovima opremljenima nuklearnim oružjem. Švedski i finski borbeni zrakoplovi već sudjeluju u sličnim zadaćama u okviru NATO-ove misije nuklearne podjele, koja se temelji na američkom taktičkom nuklearnom oružju.

Još ambicioznija opcija bila bi razmještanje francuskih borbenih zrakoplova iz nuklearno sposobnog dijela flote u Njemačku ili druge europske zemlje, kao što je prošle godine, bez nuklearnog naoružanja, učinjeno u Švedskoj i Poljskoj. Najdalekosežniji scenarij, po uzoru na postojeći NATO-ov model, podrazumijevao bi predrazmještaj zračno lansiranog nuklearnog oružja u savezničkim državama.

Američki dužnosnici skeptično gledaju na ideju da bi znatno manji britanski ili francuski arsenali mogli zamijeniti američki nuklearni kišobran.

Prošireno odvraćanje, ističu, zahtijeva velik i precizan arsenal sposoban uništiti ruske projektile prije njihova lansiranja, kako bi se ograničila šteta za državu koja pruža sigurnosno jamstvo. Tek takva sposobnost čini vjerodostojnom uporabu nuklearnog oružja u obrani tuđeg teritorija.

Francuski strateški krugovi, pozivajući se na doktrinu “stroge dostatnosti” u pogledu broja bojevih glava, uzvraćaju da je takvo razmišljanje naslijeđe hladnoratovske logike. Mnogi u Njemačkoj, smatra Bollfrass, prihvaćaju francuski argument prema kojem je njihova ponuda uvjerljivija u smislu vjerodostojnosti, ponajprije zbog geografske blizine, iako je slabija po kapacitetu.

No prešutni problem ostaje činjenica da se vjerodostojnost može promijeniti. Trenutačno najpopularnija politička snaga u Francuskoj je populistička desnica Nacionalno okupljanje. "Ako uskoro dođe novi francuski predsjednik", upozorava Bollfrass, "ta bi osoba mogla imati posve drukčiji pogled na francuske nacionalne interese".